Autor:: Maro Marušić/Objektiv 5/26/2011 10:22
Svi vozači koji su se u posljednje dvije godine provozali Zagrebom mogli su se iznenaditi jednom nadasve čudnom pojavom na gradskim prometnicama glavnoga grada. Riječ je, naime, o prometnim stupićima koji su se donedavno mogli vidjeti postavljeni na nogostupima, te su služili za zaštitu pješaka i vozača. U Zagrebu je danas drugačije stanje; prometni stupići osiguravaju sve i svašta, ponajmanje služe svojoj osnovnoj svrsi zaštite i upozorenja građanima. Iako niti jednom suvislom vozaču s položenim vozačkim ispitom nije jasno s kojim su ciljem postavljeni posvuda, a u mnogobrojnim slučajevima čak i ugrožavaju promet, Grad Zagreb ima odgovor na to, što ne bi trebalo začuditi javnost, s obzirom na to da je riječ o dobro uhodanoj praksi gradskih otaca. Ili očuha.
Grad Zagreb, točnije njegov Prometni odjel, raspisao je prvi natječaj prije dvije godine na koji se javila samo jedna tvrtka ”Cestodom”, koja je od tada uredno dobivala sve natječaje za nabavu, ugradnju i održavanje stupića, kako na prometnicama tako i na nogostupima.
Natječaj je raspisan i mogao se javiti tko god je htio, no na njega se javila samo jedna tvrtka ”Cestodom” pa je ona i dobila posao – kaže Alan Ordulj, voditelj zagrebačkog odsjeka za sigurnost i tehničku regulaciju prometa.
Natječaj za jednu tvrtku
Kod drugih smo tvrtki provjerili kako je moguće da se nisu javile na natječaj kada je riječ o poslu koji bi svaka tvrtka koja se time bavi mogla samo poželjeti. Direktor ”Signalgrada” Davor Sučić kaže kako se njegova tvrtka nije prijavila na natječaj jer je on raspisan po strogim kriterijima o vrsti, veličini i izgledu stupića.
– Mi takve stupiće, koji su traženi u natječaju, nemamo. Koliko mi je poznato, takve stupiće uvozi jedino ”Cestodom”. Slična je stvar i s ležećim policajcima: raspiše se natječaj, ali se točno traži kako on treba izgledati. Sve je to poprilično nedefinirano u zakonu, pa lokalnoj samoupravi ostaje odlučiti kakve
će stupiće ili ležeće policajce tražiti u natječaju – objašnjava Sučić.
Grad Zagreb tako je u 2009. godini diljem prometnica postavio sveukupno 8623 stupića, po cijeni jednog komada od 560 do 1000 kuna, ovisno o kojoj se vrsti stupića radi, u iznosu od 5,8 milijuna kuna (bez PDV-a), dok je u 2010. godini postavio sveukupno 4023 stupića vrijedna 2,7 milijuna kuna (bez PDV-a). U obje godine postavljenih je stupića bilo 1800 komada. Kako postoji razlika između stupića, kako u izgledu i cijeni, tako su razlike i u cijenama tvrtki njihova održavanja. Zagrebačke ceste zadužene su za postavljanje i održavanje aluminijskih lijevanih stupića, dok je ”Cestodom” zadužen za elastične, postavljene na prometnicama i nogostupima. Proces postavljanja stupića nije zamršen.
Naš ured u suradnji s policijom, Vijećima gradskih četvrti, Mjesnim odborima te ostalim podnosiocima zahtjeva kao što su vrtići, škole, bolnice, ali i pojedinačni građani razmatra pristigle zahtjeve i određuje lokacije na kojima je potrebna postava stupića kako bi se poboljšali uvjeti i samim time sigurnost na prometnicama – kaže Ordulj koji dodaje da njegov ured dobije puno više zahtjeva za postavljanje stupića negoli su to u stanju financijski podnijeti.
Dobro je da Grad ne može podnijeti sve zahtjeve, jer bi tada Zagreb postao mjesto izložbe postavljanja bezrazložnih i skupih stupića. Pitate li same zagrebačke vozače, reći će vam kako ih je previše, kako su zbog njih ceste nepregledne, te kako su postavljeni bez ikakva racionalnog razloga. ”Otoci” na raskršćima omeđeni su stupićima. No Ordulj kaže kako je to zbog toga da se vozila ne bi parkirala i time smanjivala preglednost raskršća. No, pitanje je koliko se vozača uopće parkira na raskršćima i tko je uopće lud da ostavlja vozilo posred raskršća ako se zna da se u Zagrebu ne može parkirati niti desetak minuta, a da Zagrebparking uredno ne obavi posao naplate kazne. Ako je to poznato, postavlja se pitanje zašto se slična praksa ne provodi i na raskršćima?
Dvaput je dvaput…
Da netko ostavi auto na raskršću, djelatnik Zagrebparkinga (kojih ima ”na svakom koraku”) uručio bi mu kaznu od 500 kuna, s obzirom na to da je parkiranje na raskršću zabranjeno, te bi pozvao i ”pauka”. Daljnje odvoženje automobila i naplata kazne i odvoza, uštedjeli bi Gradu Zagrebu novac poreznih obveznika na financiranje stupića, a naplatom kazni podebljao bi se gradski proračun koji ionako dobar dio sredstava dobiva upravo od naplate parkinga, kazni i odvoženje nepropisno parkiranih. Ordulj kaže kako nisu razmišljali o toj opciji, već su se odlučili za stupiće; kudikamo skuplju varijantu.
Čim vidite stupiće, jednostavno se ne možete parkirati ili recimo prijeći u drugi trak. Uzmimo na primjer stupiće na autobusnom kolodvoru. I prije je tu bila puna crta i vozila iz Radničke nisu smjela prelaziti u trak za skretanje u Branimirovu, ali ona su to radila i cijela bi se Držićeva zagušila. Postavljanjem stupića takva smo skretanja onemogućili – ističe Ordulj, no nije jasno zašto su na tom dijelu, koji baš on spominje, postavljena dva reda stupića, te tako potrošena dupla sredstva za njih.
Predsjednik Nezavisnoga cestarskog sindikata Mijat Stanić, za razliku od Grada, ne može dokučiti koji je razlog postavljanja stupića.
Stupići se često postavljaju i tamo gdje im nije mjesto, niti ih je uopće potrebno postavljati, pa se s obzirom na njihovu cijenu, lako može domisliti da je razlog financijska malverzacija. Iako Grad to opravdava većom sigurnošću u prometu, postavlja se pitanje je li njihovo postavljanje zaista nužno. Njihova cijena, tj. skupoća premašuje potrebom za postavljanjem. Bilo bi dobro pogledati troškovnike stupića – naglašava Stanić.
Nepostojeći troškovnici
No troškovnici jednostavno ne postoje. Umjesto njih postoje samo računi: koliko stupić i njegovo postavljanje koštaju. Ordulj kaže kako je to sasvim dovoljno, jer drugih zahvata tu nije ni bilo, već samo njihova kupnja i postavljanje. Tako se može nabrojati niz u najmanju ruku čudnih primjera u postavljaju stupića koje i Stanić spominje; npr. zašto se stupići postavljaju između dvaju ležećih policajaca?
Nelogično je, ali vjerojatno isplativo, da su ”policajci“ postavljeni s obiju strana i vozilo ih ne može zaobići, te nije jasno zašto se stupići postavljaju između njih. Ordulj objašnjava da je to zbog toga jer se prelaskom preko sredine ceste (ne sredine „policajca“) brzina ne mora pretjerano smanjiti, pogotovo kod raznih terenaca koji su poprilično visoki, pa su stoga stupići tu postavljeni. Bez obzira na sva njegova objašnjenja ni poznati hrvatski prometni stručnjak Ivan Dadić ne vidi nužnost u njihovu postavljanju.
Dogodi li se prometna nezgoda na raskršću, vozila se ne mogu skloniti na ”otok”, nego nastavljaju ometati promet. Pretjeralo se u njihovu postavljanju, a to se radi bez adekvatnih analiza. Sigurno postoje druga
rješenja, i svaki bi se problem trebao proučiti ponaosob – objašnjava Dadić, dodavši kako se gradovi često laćaju posla bez konzultacija struke, pa se tako niti Grad Zagreb ne obraća Prometnom fakultetu radi nekoga stručnog mišljenja ili analize.
Imam osjećaj da se prometni stupići postavljaju samo da bi se platili nekomu da ih postavi. Jednostavno su se, narodskim rječnikom rečeno, ”nakotili” i to bez nekoga posebnog razloga. Osim možda osobne naravi – oštar je Dadić.
Iako stručnjaci ne vide konkretne razloge zašto se stupići postavljaju i na koji način doprinose sigurnosti pješaka i vozača, Grad Zagreb uredno raspisuje natječaj na koji se uvijek javlja samo jedna tvrtka koja se upravo bavi postavljanjem takvih stupića, propisanih natječajem, a koji godišnje porezne obveznike dođe i do nekoliko milijuna kuna, koje se sliju u privatni džep. Gradonačelnik grada Zagreba Milan Bandić, bez
kojeg niti ptica ne proleti glavnim trgom a da on ne blagoslovi njezin let, mogao bi ponešto reći o stupićima. Ili je naredio da se stupići postavljaju diljem Zagreba, gdje treba i ne treba, u još jednoj igri u kojoj Grad i privatna tvrtka dobivaju na račun poreznih obveznika, ili je naprosto svojim propustom, što je manje vjerojatno, pustio da se ”slučaj odvija”. U ovom slučaju ima posla za USKOK, koji opet plaćaju porezni
obveznici, da vježba jednu sasvim jednostavnu vježbu – ”kako stupići čuvaju stoljetna stabla u Zagrebu”. Jer, i bukvi je jasno što se događa u glavnome gradu Hrvatske, pod Bandićevom ljubavlju za zelenilo. Nakon stotina godina rasta u njemu, ne može nigdje, korijenje mu je duboko, za razliku od njihovih kvazičuvara.
