3/9/2011 15:35
”Ja ipak mislim da je najljepše ono što ljubimo sa slutnjom u duši” – Sapfa, grčka pjesnikinja koja je živjela 600 god. prije nove ere na otoku Lezbosu.
Svi se slažemo da su žene ravnopravne s muškarcima. Matrijarhat ili ginekokracija je ustvari politički i društveni sustav gdje dominiraju žene. U ranim počecima čovječanstva na taj način se određivalo porijeklo obitelji pa sve do Indije, gdje su žene službeno priznate kao nositeljice obiteljskih odnosa. Kako pišem i završavam knjigu koja je početak kraja 20. st. i početak novog tisućljeća, ne mogu a da ne spomenem da je upravo 08. ožujka 1910. u Kopenhagenu, liderica pokreta za ravnopravnost žena, Klara Cetkin (II. međunarodna konferencija socijalista) dala ideju da se 8. ožujka slavi kao dan ravnopravnosti žena s muškarcima. Pokret je bio zapravo sjećanje na demonstracije američkih radnica iz Chicaga koji se
odigrao 1909.
Kada pišem „zagrebancije“, onda moram kazati da je zagrebačko Sveučilište, koje se nalazilo na Gornjem Gradu (Trg Svete Katarine), bilo jedno od najkonzervativnijih sveučilišta što se tiče žena. ”Študenti” koji još nisu položili ni prvi ispit bili su isključivo muškarci ”feš dečki” iz Zagreba, ali i drugih hrvatskih mjesta, a najčešće iz daleke Bugarske.
Konobari u gostionicama nazivali su ih ”gospoda doktori”, na što žene nisu imale pravo, jer nisu mogle biti ni takve ”lažne doktorice”. Tako da tada žene nisu mogle, bez obzira na studij, biti odvjetnice, a zabranjivalo im se da budu i suci.
Možda najznačajnija stvar za Zagreb i zagrebačke žene jest da je prva Zagrepčanaka, a koja je završila medicinu u Švicarskoj godine 1886, bila Milica Šviglin, kćer zagrebačkog odvjetnika dr. Šviglina. Nažalost nisu joj dali da radi u Zagrebu pa se udala za nekog bugarskog liječnika i s njim otišla u Bugarsku. Tek mnogo godina kasnije doktorsku titulu po završetku Pravnog fakulteta dobile su Mira Tintar i Aneta Manjkas, pa su to prve žene pravnice, no, istima nije dozvoljene da budu sutkinje ili odvjetnice.
Možda ovo ne bih pisao da nigdje u javnom tisku nisam uočio da se piše o jubilarnoj 100 godini međunarodnog Dana žena, dakle, 08. ožujka 2011. od kada je počela i masovna proslava toga datuma.
Prva liječnica u gradu Zagrebu postala je dr. Karola Milobar (1906.) i to kao iznimka, s posebnom banskom naredbom.
Marija Jurić Zagorka i prva hrvatska novinarka uspjela je ući u redakciju Obzora, nekada najuglednijeg hrvatskog dnevnika, i to nakon izravne intervencije biskupa Josipa Juraja Strossmayera koju je uputio Ravnateljskom vijeću, čiji je istovremeno bio vlasnik. Član Ravnateljskog vijeća Šime Mazzura tome se protivio te izrekao poznati rečenicu ”Starac Strossmayer više ne razlikuje ženski mozak od muškog. Novinarstvo e zvanje isključivo muško…”.
Muški šovinizam, kako ga danas nazivamo, nije daleko otišao pa je tako npr. moj susjed u centru Zagreba, Francek Horvat, koji je prijavljen zbog nasilja u obitelji te ga sada zastupam pred Prekršajnim sudom, , rekao u svoju obranu ”Moja je Ankica dobila batine, a ona uvijek zna zakaj je kriva”. Nažalost, mnogi dođu u veliki grad ali selo ne izađe iz njih.
Francek nije dobro prošao jer su danas pooštreni kriteriji za nasilje u obitelji.
Država s druge strane zatvara oči nad statističkim podacima da su danas žene u Hrvatskoj nezaposlene i to u velikom broju (54 % nezaposlenih), a to znači 190.000 žena ne može pronaći posao. Gotovo 35.000 žena radi bez plaće, a najmanje 80.000 žena radi na crno.
Čudan smo mi narod. Puna su usta političara i crkve da pada natalitet, a nitko se ne pita niti protestira
da njihove sestre, žene,majke i kćeri primaju u najvećem dijelu minimalnu plaću (2.814,00 kn mjesečno), radeći u velikim robnim kućama na osnovu Ugovora o radu na određeno vrijeme. To su žene koje uglavnom mogu ”reproducirati najveći broj novih Hrvata”, ali ukoliko ostanu trudne, poslodavac ih jednostavno izbaci na cestu, jer mu ne trebaju trudne žene. Takve žene i ekonomski, a i u primitivnoj svijesti manje vrijede, mjesto im je u kuhinji i uz djecu.
Prema mišljenju bivšeg saborskog zastupnika i suca Ustavnog suda RH, Vice Vukojevića, u jednom ispravku navoda ”o ravnopravnosti muškaraca i žena” odgovorio je jednoj saborskoj zastupnici- ”Više rađaj, manje zbori!”.
Kada smo stvorili novu državu 8. mart (Dan žena) postao je podsjetnik na socijalizam, a čuveni mediji uz političare počeli su slaviti Noć vještica i Valentinovo. Vrlo rijetko se spominjao Majčin dan kao Dan žena, jer je neke ipak bilo sram pa su to provlačili kroz eter kao što to i sada rade.
Ništa to nije čudno, s obzirom na vremenski razmak.
Još i danas u mojoj ”pučkoj” školi (u Draškovićevoj) piše ulaz za djevojčice i ulaz za dječake.
I Švicarska je pravo glasa za izbore i referendum dala ženama u polovici prošlog stoljeća.
Pjesnici i filozofi o ženama kažu ”Da nas žene čine pjesnicima, a djeca filozofima”.
Svi kažu da je najljepše na svijetu biti žena, a bolje od žene je samo majka. Ta glupost koja se povezuje još od plemenskih odnosa, gdje se po majci određivalo kojem plemenu pripadamo, ne može biti zamjena za činjenicu da žena mora biti ravnopravna sa muškarcem.
Ljubav u povijesti čovječanstva proizvodi svijest da sve što je nježno bude povezano sa ženom, no, dosta je vremena moralo proći da bi se žene dokazale u prvom redu kao pedagozi, liječnici, a danas ih čak u upravi i sudstvu ima više nego muškaraca.
Danas se ljubav pretvorila u trgovinu, a lijepe se žene, za razliku od naše prve novinarke Marije Jurić Zagorke, ”izlažu na tržnici” , jer tako žele sponzori i urednici.
Sve se to opravdava s rečenicom ”Da su najbolji muškarci oni koji imaju budućnost,a najbolje su žene koje su imale prošlost”. To je ponižavajuće, ali je današnja svakodnevnica.
Na kraju, kao i u svim dosadašnjim tekstovima, polazim od sebe. Imam izuzetno dobru ženu koja se zove Nada, s time da mi se uopće ”ne miješa u brak”. Rekao sam joj ”da nada na španjolskom znači ništa, ali ipak, nada umire posljednja”.
Ona je nastavila ”Znaš Silvek, tko prvi od nas umre ja idem živjeti u Pariz, uostalom, ako „nada“ umire posljednja, napravi oporuku!”.
Postoji puno viceva o glupim i nesposobnim muškarcima i ženama, a jedan koji je sada aktualan je vic koji mi je ispričao moj dobar prijatelj Zvonko, dipl. ing. kemije koji me je upitao: ”Koja je razlika između atomske centrale i žene?”, da bi nastavio, ”Sličnost je velika, i ženu i atomsku centralu upotrebljavaš 40 godina, a onda ne znaš što ćeš s otpadom”.
Ja vjerojatno spadam u grupu nesposobnih i glupih muškaraca jer me moja žena pušta vani jedino uz pratnju moje kujice jazavčarke Pupi, tvrdeći da će me jedino ona znati vratiti kući. Što ja mogu, ja sam ”papučar”, a ispod te ”papuče” mi je lijepo i dobro!
