Autor: Jelena Jakšić 9/2/2013 16:00
Mala smo zemlja puna smiješnih paradoksa i slučajnosti. Prezime Perković dugo je bilo, a čini se i ostat će još neko vrijeme, kamenčić koji žulja i neprestano podsjeća na neke bitke koje, ponekad se čini, nemaju kraja. Marko Perković budi strasti i emocije, a Josip Perković… ljuti Europsku uniju.
Pitanje Marka je subjektivno, međutim pitanje Josipa postalo je i pitanje brzine razvoja hrvatskog gospodarstva i razvijanje konkurentnosti hrvatskog proizvoda na području Europske unije. Drugim riječima, bez rješavanja slučaja Josipa Perkovića, odnosno njegovog izručenja Njemačkoj, Hrvatska teško može pregovarati o bilo kakvim pogodnostima koje joj, kao članici Europske unije, pripadaju iliti – nema razgovora o Schengenu bez Perkovića! Pregovarati o pogodnostima za sebe nakon što zadaš veliki udarac i narušiš povjerenje, u ovom je slučaju gotovo nemoguće, stoga nije teško za zaključiti da će Hrvatska još morati pričekati na slobodno kretanje robe i ljudi, što je zapravo jedno od najvažnijih načela zajedničkog europskog tržišta. Ministar Ranko Ostojić tvrdi kako će Hrvatska ući u Schengen do 2015. godine ako se do kraja godine ispregovara potrebno… U rujnu smo, do kraja godine ostalo je još tri mjeseca, a od Schengena ni S. Svi pričaju samo o Josipu.
Viviane Reding, potpredsjednica Europske komisije, Perkovićev slučaj, podsjetimo, nazvala je povredom povjerenja koje su sve članice EU-a dale Hrvatskoj, a sigurno je kako njezino mišljenje dijele i ostali zastupnici unutar tijela Europske unije, iako premijer ne misli tako. Šuška se po europskim kuloarima kako je donošenje ovakvog zakona svega dva dana prije ulaska u Europsku uniju, neshvatljivo i nedopustivo. Tko je u pravu, dokazuje Milanovićeva predaja – Zakon o europskom uhidbenom nalogu ipak će se mijenjati! Iako premijer vjeruje da je žrtva Vivane Reding i njezine glasnogovornice Mine Andreeve, čini se kako bi u ovom slučaju trebao promisliti dva puta.
Šuška tako ljutito Europa o odlukama hrvatske vlade, kritike dolaze sa svih strana, a iako je na kraju pismo isprike poslano u Europu, nameće se pitanje – zašto se čekalo do sada i znamo li poduzeti nešto samoinicijativno, je li oštra kritika zaista jedini jezik koji razumijemo?
Proces ulaska Hrvatske u Europsku uniju trajao je 13 godina i uzevši u obzir sve uspone i padove, ne možemo biti licemjerni i ne priznati kako su poprilično jaka imena europske politike, podržavale naš ulazak u europsku obitelj. Oduševljenje nije skrivala ni spomenuta Reding na svečanoj ceremoniji otvaranja Kuće Europe u Zagrebu, jer je sa smiješkom na licu šampanjcem nazdravila hrvatskom ulasku i priznala koliko je sretna što se Hrvatska nalazi tamo gdje odavno pripada. Od Reding je (trenutno) ostao samo mrki pogled, a nama je ostalo pitanje jesu li i sami pregovori trebali trajati 13 godina i je li slučaj Perkovića samo nastavak tradicije, odnosno usporavanja razvijanja dobrih odnosa s EU-om?
Nalazimo se tamo gdje pripadamo, ali prvi koraci bili su poprilično bolni. Tješi pretpostavka da se nakon svakog pada, ustajemo jači. Jači mi, ali i nada u postojanje mogućnosti za stvaranje jačeg i konkuretnog gospodarstva, odnosno uživanje prava koje čine temelj i smisao postojanja Europske unije.
