Autor: Branka Vučetić Atletić 8/14/2012 10:15
Ovo je godišnje doba idealno da pokažete svoje sklonosti (ako ih imate) u pripremi nekih delicija koje će se koristiti tijekom zime. Umijeće je kuhanje paradajza, odnosno konzerviranje. Taj čarobni sok može se upotrijebiti za juhicu, šalšu, filanu papriku i svu hranu koja dobro pliva u paradajz umaku. Postupak pripreme nije nimalo jednostavan i zato većina žena, domaćica ne voli se upuštati u taj pothvat.
Ni sama ne pripadam skupini žena koja luduju za pripremom domaće zimnice, ali paradajz je ipak nešto što tradicionalno spremam tijekom ovih vrućih ljetnih dana.
Ako imate želju za spremanjem paradajza, a to nikada niste do sada radili najjednostavnije je u tražilici ukucati riječi pripremanje zimnice, paradajz ili pak zimnica i paradajz ili samo paradajz. Iskočit će nebrojeno ponuda kako na najjednostavniji način pripremiti ga i kuhati.
Postupak je uglavnom opisan u pet, šest točaka i počinje s klasičnim postupkom: operete paradajz, očistite, narežete, stavite u lonac da se kuha, pasirate i potom nalijete u vruće boce i spremite, možete ga koristiti tijekom cijele zime.
U takvim receptima najvažniji dio se i ne spominje, naročito nema uputa što se sve skriva i kakva je oprema potrebna za pripremu tako ”jednostavnog postupka”.
Ponajprije to dobar nož, daska za rezanje, velika posuda u koju će te odložiti opran paradajz, posuda u kojoj se kuha paradajz. Kako je obično u pitanju veća količina paradajza, posuda za kuhanje mora biti najmanje tridesetak litara i više. Važno je imati i dobru veću kuhaču za miješanje smjese. Nakon što je paradajz prokuhan potreban je lončić, zaimača pomoću koje se vadi paradajz i stavlja u mašinu za prešanje. Potrebna je i velika posuda u koju stavljamo gusti istisnuti sok. . . prokuhamo. . . i. . . nalijemo u boce i. . . nakon takvog ”brzog postupka” dolazi i ono najteže. Spremanje kuhinje!
Tek tada hvatamo se u koštac sa stvarima oko nas i pitamo se je li nam sve ovo bilo potrebno?
Finale spremanja svakako je štednjak. Većina domaćinstava koristi plinske štednjake, a dizajnirani su na specifičan način. Plamenik s rupicama i povišen dio s utorima. Potom je raskošno dizajniran držač za posuđe na kojem kuhamo. On obično ima isprepleten dio i to četvrtastog oblika s malim nožicama koje su dodatno nazubljene u razmaku od samo nekoliko milimetara.
Sama ploha štednjaka također je prelijepo dizajnersko rješenje koje nas privuče pri kupnji. Na rubnim dijelovima ploha za kuhanje obično su uski kanalići koji daju prekrasan odsjaj i razbijaju igru jednostavne glatke površine. Ako štednjaci nisu ugradbeni, tada se zna naći rupičasti dio koji je produžetak plohe štednjaka i kao nastavak u stražnjem dijelu idealan je kako hrana ne bi padala iza štednjaka, već se zaustavljala upravo na tom dijelu. Sve su to prelijepi ”ukrasi” našeg štednjaka koji je dizajniran tako kao da se na njemu ne treba kuhati.
Nakon što smo pekli šnicle, pomfrit, ako nam je kojim slučajem iskipjela juha ili pak kuhamo paradajz počinjemo se pitati: Ma, koja budala je dizajnirala štednjak?
Žene će s pravom pomisliti da je dizajner bio muškarac. To je zato što nikada ne kuha, a ako to i čini nakon što skuha uvijek postoji ”mali od kužine” koji će štednjak očistiti. Pa zato se s pravom pitamo jesu li dizajneri štednjaka ikada čistili površinu kada mlijeko iskipi?
Jesu li bili u kontaktu sa štednjakom na kojem se pekao odrezak i pomfrit? Kada su spravljali ručak za više od jedne osobe i jesu li ikada kuhali paradajz?
Očistiti sitne utore koji ničemu ne služe već su dizajnerski štos ili pak čišćenje dugmadi pomoću kojih se regulira jačina plamena plina, struje pripada dodatnom umijeću svake dobre domaćice. Regulatori za podešavanje plina, struje pravo su dizajnersko iznenađenje.
Okrugli, četvrtasti s nizom kanalića, dodatnih izbočina ili pak utora u kojima su utisnuti brojevi od nula do pet izgube svoju funkciju jer se nakon višekratnog struganja posve izgube. Potrebna je dodatan moć , da ne kažem ingeniozna dosjetljivost kako očistiti dugmad u kojima se skuplja sva prljavština i zbog koji pucaju nokti kada ih čistimo. Tu je svakako interesantan i dizajn držača koji su iznad plamenika.
Dizajnirani su u tako raskošnom prepletaju da ni sa solnom kiselinom ne možemo očistiti neke dijelove koliko su nedostupni. Ostaje nam čačkalica, četkica za zube i sličan pribor, jer to nam je kazna što dijelove štednjaka nismo očistili onog trenutka kada se pojavila prva kapljica masnoće na štednjaku.
U nadi da ćemo kao u reklamnom spotu jednim potezom spužve očistiti zamazanu površinu štednjaka, skloni smo kupovati razna sredstva za čišćenje. Očajnim kućanicama ponuđeno je čarobno rješenje tamo gdje je dizajn zakazao. Tijekom radnog vijeka štednjaka sigurno potrošimo polovicu uloženog novca na ”čarobna sredstva” za čišćenje.
Kada se nakupina masnoće ili pak iskipjelo jelo nađe na površini štednjaka tada u akciju stupaju nokti, nožići, spužvice i ostale vrste strugalica koje imaju moć uvući se u nedostupne utore dizajnerskih rupica, kanalića, udubljenja, izdignutih površina. . .
Sve to navodi nas na pomisao kako dizajneri razmišljaju samo o jednoj komponenti dizajna. Proizvod mora dobro izgledati i privući kupca ljepotom. Kad proizvod kupimo i odnesemo ga doma misija je završena. Treba samo uživati u ljepoti dok je nova. Baš je briga trgovca i dizajnera kako će kupac čistit i hoće ili neće kuhati juhu, zagrebački odrezak i hoće li štednjak uopće koristiti.
I tako nakon kuhanja paradajza i čišćenja štednjaka odlazim na manikuru jer kuhanje paradajza ipak ima veze s dizajnom!
