Autor:: Igor Kolovrat 12/5/2010 11:28
Po prvi put sam sjedio u novinarskoj loži Maksimirskog stadiona na utakmici Dinamo –Brugge , i osim što sam se smrzao, osjećao sam se jadno i poniženo. Žice koje izbijaju iz napuklih električnih kutija, polomljene klupe, semafor koji ne radi, te stotine pukotina na betonskim zidovima i cijeli taj otužni postapokaliptični dekor izazivali su podsmijeh kod belgijskih novinara koji su se osjećali kao da su došli , tamo negdje Bogu iza nogu. A to mi nije bilo nimalo ugodno. Moji kolege, a sjedio sam iza Tome Židaka, već su oguglali na to .
No, kako sam se našao u društvu sportskih kolega, a da prethodno u 16 godina bavljenja novinarstva nisam nikada profesionalno nazočio nekom sportskom događanju, osim ako izostavim slučajni zadatak praćenja NK ”Croatije” u Beogradu , kada sam po sasvim drugom zadatku mjesec dana boravio u Srbiji.
Naime, stjecajem drugih okolnosti, svakodnevno već godinu dana prolazim pored maksimirskog stadiona, i niti jedanput se nije dogodilo, a da se nisam začudio ružnoći zdanja u koje je uloženo preko 200 milijuna eura, te istodobno zapitao: Kako je došlo do toga? Tko je kriv za to stanje? I kako će se riješiti problem?
Uz činjenicu da nam je reprezentacija stalno među deset najboljih na svijetu, da Dinamo ove godine igra fenomenalno i smiješi mu se proljeće u Europi, da nakon dugo vremena ima i momčad i trenera, te da se istodobno odvija i bojkot najžešćih navijača BBB-a koji utakmice voljenog kluba ne prate s tribina svog sjevera već u kinu koje nosi naziv po planini koja se uzdiže iznad grada njihovog najvećeg sportskog rivala (radi se o kinu Mosor), da je na istom stadionu počeo i rat za hrvatsku neovisnost, da je taj isti stadion kroz svoju dugu povijest više puta bio objekat preko kojeg se demonstrirala politička moć te također izražavao i građanski neposluh .
Ja osobno ne znam ni za jedan drugi sportski objekt koji više govori o nekom društvu kao što maksimirski stadion govori o našem.
Po meni, sasvim dovoljno razloga da krenem u snimanje filma radnog naziva ”Stadion”.
Anketirali smo gledatelje prije utakmice i pitali ih koliko su zadovoljni konforom stadiona, a najzanimljiviji prikaz stanja stvari zabilježili smo kroz razgovor s čovjekom, koji zajedno sa suprugom i sinom, za život zarađuje prodavajući podloške od stiropora ispred stadiona. Jedan komad stiropora pet kuna i tako pet tisuća puta….mislim da je njemu jedinom stalo da ovakvo stanje potraje što dulje, no bilo je i drugih ”bisera”.Bauljajući po zapadnoj tribini,nabasali smo na gospođu koja je kako nam je ispričala, po prvi put na stadionu: i pitam ja nju kako joj se čini; a ona onako veselo: ”super je , baš se dobro zabavljamo”, ”a kako ste zadovoljni konforom?” pitam ju.
– Dobro je, nije loše – veli ona skromno.
– Pa što onda sjedite na stiroporu? – upitam ju zatim.
– Pa da se ne flekamo – odgovori ona prostodušno….
I ta slika opet govori ne samo o stadionu, niti o Dinamu, nego o mentalitetu naroda koji ni svjestan nije koliko mu je loše, a kako nam onda može biti bolje kad ni ne znamo da nam je loše, pomislih u sebi i srećom naletih na grupicu ljudi koji malo češće od moje prethodne sugovornice posjećuju stadion. Svi su se uglas složili da je prava sramota da naš najbolji klub i reprezentacija igraju na ovakvom ”frankenstajn” stadionu. Ono što je takodjer ključno je, da bi mnogi dolazili i češće i u većem broju, da postoji minimalan konfor, kao što je npr. WC…koliko vas zna da se na jednoj ovakvoj utakmici potroši preko 100 000 kuna samo za kemijske wc-e, ispred kojih smo također anketirali ljude; a to je zbilja bilo zabavno. O ostalim troškovima ću drugi put.
No zato je svaki put potrebna golema kreativnost ljudima iz kluba kako bi FIFA- inim službenicima zamazali još jednom oči pred nečim što se više ne da sakriti. Zanima me samo gdje će Dinamo igrati ako se, daj Bože, plasira u Ligu prvaka.
Vjerujem da bi se dalo iskalkulirati koliko ružnoća stadiona utječe ne samo na konfor gledatelja, već i na užitak, a samim time i kvalitetu nogometa koju pružaju igrači. Sjećam se svojih nogometnih dana kada sam kao klinac bio golman u najnižoj županijskoj ligi koja postoji i kako smo se do igrališta u dalmatinskoj provinciji probijali od mjesne škole koja je glumila svlačionicu, kroz šipražje i kamenjar, do zemljanog igrališta NK Rašeljka iz Vinjana Gornjih, gdje je nasred terena ”rastao” kamen živac, a od bure koja je stalno derala pustopoljinom i vitlala zemlju crljenicu u oči mogla je na terenu uspjeti samo „drača“.
Jedva smo čekali sljedeću nedjelju i gostovanje, jer je svaki drugi teren bio bolji od našega. I redovno smo pobjeđivali u gostima. Zato mogu razumjeti i Dinamove nogometaše koji, čini mi se, bolje igraju u gostima nego doma: ovdje imaju ruglo od stadiona i navijače koji ih bodre u kinu ili doma ispred televizora, a u gostima se barem mogu bez straha da će ih ubiti struja u miru istuširati , i u svakom trenutku na semaforu mogu vidjeti koliko je ostalo do kraja utakmice… i koji je rezultat. No šalu na stranu, ovaj stadion nije samo pitanje sporta i Dinama i reprezentacije, već i kulturološko i arhitektonsko i samo kad se sjetim kako je Arena digla život u Laništu…. u jednom od sljedećih tekstova ispričat ću vam još zgoda sa snimanja, a bilo ih je…. ulovili smo neke ključne ljude ne samo iz nogometnog svijeta. Jer ovo nije samo nogometna priča. Ovaj je stadion i ogledalo našeg društva.
