Rujan je za mene mjesec koji označava neki novi početak. Već godinama. Početkom rujna sam već 28 puta slavila rođendan. Početkom rujna se kreće u školu, daju se ona dva – tri ispita koja nisu riješena na vrijeme (u ljetnom ispitnom roku), a onda se u kasnijim godinama puni elana vraćamo s godišnjih odmora i pripremamo za nove poslovne izazove.
Od ove godine, to je i mjesec kada se kreće u vrtić. U našem slučaju, u jaslice. Po prvi put. S navršenih 17 mjeseci, odvažili smo se i na taj korak. I nismo uopće ni suprug, a ni ja puno razmišljali oko tog pitanja. Oboje smo išli u vrtić, nemamo traume iz tih dana, a sada moramo raditi i neka druga opcija za nas ne postoji. I zato nije bilo ni trenutka vremena da od tog famoznog kretanja u vrtić napravimo bauk. I tako je nekako to prihvatilo i naše dijete.
Mama je cmoljava, pa smo na čajanku s frendicama u vrtić (tako smo interno nazvali privikavanje) poslali tatu. Prvi dan provela je s ekipom sat vremena. Drugi dan sat i pol, a tata je dobio izlazak od čak 20 minuta. Palo je par suza, ali su one brzinski i zaboravljene.
Ići ćemo dan po dan i priviknuti se. Uvjerena sam u to. Imamo super tete koje će se srećom moći svakom djetetu posvetiti u mjeri u kojoj to djeca zahtijevaju jer ih je u grupu upisano 12. Dio njih neće uopće još krenuti u ovu novu pustolovinu, pa je brojka kod nas i manja.
No, ima i jaslica u kojima se tete moraju baviti s njih 22 ili 23, a mislim da ponekad uvelike tu cijelu priču dodatno otežavaju i roditelji. Naime, ono što me jako iznenadilo su odgovori roditelja na sastanku održanom krajem kolovoza u prostoru našeg vrtića na upit pedagogice da jednom riječju opišemo što očekujemo. Vjerovali ili ne, velik postotak izrazio se riječima: drama, plač, neizvjesnost,…
Ako sama pomisao na vrtić kod vas roditelja budi takve negativne emocije, vjerujte, to osjećaju i djeca. Ne ulijevate im povjerenje. Mi nismo doma vodili nikakve razgovore oko jaslica ili se posebno pripremali,… Dočekali smo taj ponedjeljak kao i svaki drugi. Ujutro smo se odjenuli, pojeli doručak, rekli da idemo u vrtić i krenuli.
Dobili smo od pedagogice i par savjeta koji bi mogli i vama, koji sada prolazite kroz ovu fazu ili vas tek čeka, pomoći:
1. Nemojte lagati djeci. Nemojte im govoriti da se brzo vraćate, a onda otići na posao i vratiti se po njih za osam sati. Kažite istinu: “Mama ide na posao i doći ću po tebe poslijepodne kad se probudiš.”.
2. Nemojte ih kod kuće strašiti s vrtićem ili tetama. Ne govorite im: “Doma nećeš jesti/spavati,…? OK, vidjet ćeš ti sutra kad dođeš u vrtić kako će se teta ljutiti ako budeš ovakav/va.”.
3. Ponesite dragu igračku. Kada dijete osjeti potrebu za mamom, tatom, ta igračka će ga umiriti i podsjetiti na dom.
4. Ne opraštajte se od djeteta kad ga ostavljate u vrtiću kao da odlazite zauvijek. Nemojte plakati, dugo ga grliti, nositi i slično. Predajte ga teti, dajte pusu i nasmijani pozdravite, te odite. Ne provjeravajte iza stakla što radi i kako reagira.
5. Ne stresirajte se. Vaše dijete prepoznat će svaki znak i osjetiti nesigurnost, te i samo postati takvo. Gledajte na vrtić kao na pozitivno i dobro iskustvo za vaše dijete koje će ondje puno toga naučiti, osamostaliti se, naučiti dijeliti igračke i družiti se. A vi ćete imati vremena za posao, za sebe i za vlastiti dom.
Na kraju, još bih dodala, iz vlastitog iskustva da se što više smijete, igrate i veselite. Prije vrtića razgovarajte s djetetom o danu koji je pred vama, nakon vrtića prošećite, posjetite park, igrajte se, gledajte crtiće, pričajte priče. Na kraju krajeva, znate kako kažu, dijete ne treba savršenu, već sretnu mamu.
> ŽIVOT JEDNE MAME PRATITE NA FACEBOOK STRANICI MAMA U ŠTIKLAMA <
