KOLUMNA ROBERTA HIRCA: Odlazak oca liberalizma u Hrvatskoj

O Slavku Goldsteinu, njegovom djelu i utjecaju na zbivanja u Hrvatskoj sve se zna. U ovoj kolumni opisujem svoje dojmove i susrete s tim intelektualcem, književnikom i ideologom jednog vremena.

Piše Robert Hirc, zastupnik Reformista u Gradskoj skupštini Grada Zagreba

Sa Slavkom Goldsteinom prvi sam se put susreo davne 1989., točnije 20. svibnja na osnivanju HSLS-a u tadašnjem Radničkom narodnom sveučilištu „Moša Pijade“ u Ulici proleterskih brigada, današnjoj Vukovarskoj ulici. Tada se još nisam aktivno bavio politikom, a na nagovor mog prijatelja Zorislava Antuna Petrovića, otišao sam zajedno s njim napraviti reportažu o ovom događaju za Studentsku televiziju. On je držao mikrofon, a ja kameru.

S današnje točke gledišta, bio je to povijesni događaj. HSLS se tada zvao savez, a ne stranka, jer u Jugoslaviji nije postojalo višestranačje. Slavko Goldstein i profesor dr. Zvonko Lerotić, koji su izabrani za predsjednika, odnosno potpredsjednika HSLS-a održali su dojmljive emotivne govore. U zraku je bio snažno prisutan osjećaj „nešto se događa, nešto se mijenja što će zauvijek promijeniti poimanje politike na ovom prostoru“.

Pitali smo tada u svojstvu novinara Zorislav i ja prisutnog Relju Bašića je li on jedan od osnivača i budući član novoosnovanog saveza, a zapravo stranke. „Ne, ne“, odgovorio je on, „ja sam samo pozvan kao gost. Nemam se namjeru učlanjivati“. Jasno je da je učlanjivanje u tu novu stranku bio i rizik, jer je bilo nepoznato kako će tadašnja vlast reagirati i hoće li pohapsiti lidere, kao što se već događalo disidentima u sedamdesetim godinama 20. stoljeća, a i prije.

I meni je ponuđeno da postanem član HSLS-a. To mi se tada činilo više zabavnim, nego što sam razumio stvarni značaj tog događaja, ali prevladao je oprez, a vjerojatno i strah. I nisam bio jedini. Bilo je tamo još ljudi koji su se pribojavali upuštati u političku avanturu.

Danas, s vremenskim odmakom, na HSLS gledam bez simpatija. HSLS je imao povijesnu priliku učiniti mnogo, a učinio je premalo, a i od toga premalo, velik dio nije bio dobar.

Slavko Goldstein svakako ima najvažniju ulogu u početku višestranačja, kao i za pojavu liberalne ideje u Hrvatskoj. Ja sam se u aktivnu politiku uključio tek desetak godina nakon osnivanja HSLS-a, na nagovor prijatelja dr. sc. Saše Pekeča, danas profesora na Duke University u Americi. Moj tadašnji odabir bio je HNS-a, ali primarno zbog proljećara, a manje zbog liberalnog smjera kojim je HNS kasnije zaplovio.

U to vrijeme Goldstein je bio čest gost u stranci, imao je velik utjecaj na ideološki profil stranke i činilo se da je i on vidio u HNS-u liberalnu nit vodilju nakon što se HSLS raspao na Budišinu i Gotovčevu opciju i više nikad nije predstavljao ozbiljnu i utjecajnu političku snagu.

Kao relativno mlad, ali ambiciozan stranački kadar, cijenio sam Goldsteina i imponiralo mi je biti s njim u društvu. Jednom prilikom, početkom tisućljeća pozvao me u svoj stan u Maksimirskoj ulici blizu Jordanovca na čašicu razgovora. Bio sam počašćen tim pozivom i došao sam pred zgradu dosta ranije, kako mi se slučajno ne bi desilo da zapnem u prometu i ne daj Bože zakasnim. Pouzdano sam znao da se to njemu ne bi svidjelo. U minutu točno pozvonio sam na njegova vrata i ušao u starinski, ali skromno uređen stan. Fotelje u kojima smo sjedili bile su iz vremena socijalističke mode, dakle jednostavnog dizajna. Donio sam najbolji whiskey koji sam našao u dućanu, ali on je zahvalio i ljubazno otklonio poklon. „Hvala, ali ja ne pijem. Ne znam što bih s tim pićem. Poklonite ga radije nekom drugom“.

Pričao mi je tada o vremenu nakon drugog svjetskog rata i njegovom odnosu prema Titu, kako on gleda na njegove poteze za vrijeme rata i nakon rata, o Titovom odnosu sa Staljinom, s Rankovićem….

Potpuno svjestan da razgovaram s povijesnom ličnošću, bio sam opijen tim pričama „iz prve ruke“. No, odbio je da ga tako etiketiram. Nije se smatrao povijesnom figurom.

Čarolija je, nažalost, trajala samo oko sat vremena te je tada rekao: „ja sad moram završiti ovaj razgovor, jer mi uskoro u posjet dolazi jedna dama. Zamolio bih Vas sad da odete“. Malo mi je bilo neugodno zbog takvog kraja razgovora, ali sam se odmah pokupio i zajedno sa svojom poklon-flašom žestokog pića ponovno našao na Maksimirskoj ulici, pristojno izbačen iz stana malog velikog čovjeka, nakon razgovora koji nikad neću zaboraviti.

Ne tako davno, sreo sam ga na tramvajskoj stanici na Draškovićevoj ulici. Uvijek istog izraza lica, poslovično pristojan i kratak u komunikaciji, na moj pozdrav samo mi je kimnuo glavom. Nisam siguran da je tada uopće više znao tko sam ja. Bio je to moj posljednji pozdrav s Goldsteinom.

Odlaskom Goldsteina završila je jedna era koja je bila usko vezana za liberalizam u Hrvatskoj. Umjesto snažnog HNS-a, izbacivanjem iz stranke Radimira Čačića – jednog od osnivača i dugogodišnjeg predsjednika, nakon Savke jedinog istinskog lidera te stranke, danas imamo ostatke ostataka HNS-a bez jasnog leadershipa i sa vrlo slabašnom perspektivom. Čačićevi Reformisti polako preuzimaju glavna HNS-ova uporišta i nema nikakve sumnje da će potpuno zagospodariti nekadašnjim najjačim HNS-ovim uporištem čiju je stranačku infrastrukturu ionako utemeljio sam Čačić.

Kao i Čačić, Goldstein je bio lider jedne politike, ali na drugačiji, tihi način. O Goldsteinu će se s vremenskim odmakom još puno pisati, nadam se pozitivno, jer on je bez sumnje svojim djelom to i zaslužio.