Piše Robert Hirc, zastupnik Reformista u Gradskoj skupštini Grada Zagreba
Ovih smo dana uspješno odvalili tematsku sjednicu Gradske skupštine. Na meniju je bila jedna jedina točka – uspostava sustava gospodarenja otpadom. Zanimanje javnosti bilo je veliko, pa su se u skupštinskoj dvorani našle kamere i lokalnih i nacionalnih medijskih kuća. U Gradsku skupštinu ušao sam kroz koridor ekoloških aktivista s transparentima. Sjednica je bila informativna, a zastupnici su primili na znanje što je gradska uprava dosad učinila po tom pitanju i što planira dalje činiti. Uvaženi su bili i neki prijedlozi gradske oporbe. Nikakve važne ekološke odluke nismo donijeli.
U tijeku rasprave na galeriju dvorane prošvercalo se dvoje aktivista. Servirali su nam parolu koja baš nije bila potpuno razumljiva, ali je i tako brzo uklonjena – i ona i dvoje postavljača parole. Pristojno, bez ikakve agresije, aktivisti su ispraćeni od strane skupštinske straže.
Bio sam prvi govornik na sjednici Gradske skupštine. Dobro sam se pripremio za temu i govorio sam u ime kluba zastupnika, najvećeg u Gradskoj skupštini, a usto i vladajućeg. A kad si na vlasti…. Prisjećam se prigodno dosjetke iz pjesme „Nogomet“ popularnih „Pipsa“. Kad si na skupštinskoj vlasti, onda braniš tu Vlastu, ali argumentirano. Najvažnija informacija koju sam podijelio sa zainteresiranom i nezainteresiranom javnošću je da Grad Zagreb odvaja 32,9% od ukupne količine komunalnog otpada, a ne 1% kako neki znalci stalno plasiraju u javnost. To naravno nije dovoljno, ali smo na dobrom putu da dostignemo ciljeve Europske unije, 50% do kraja 2020. godine.
I kao što se uvijek istu stvar može gledati kroz tamne ili ružičaste naočale, tako se i razvijala diskusija. Jedni argumentirano hvale i podržavaju napore gradskih vlasti u zbrinjavanju otpada, drugi izvlače argumente u prilog tezi da se nije napravilo dovoljno i da se ide u lošem smjeru. Razumljivo, oporba uvijek kuha svoju presoljenu juhu. No, neugodno me iznenadilo, a i ne samo mene, da nam je hranu dodatno posolio i istaknuti član našeg koalicijskog partnera.
Na kraju, sve se završilo s poslovično finim cateringom u podrumu Gradske skupštine. Jedan od naših koalicijskih partnera u Gradskoj skupštini, inteligentan i domišljat govornik, voli rabiti meni napola razumljive novohrvatske izraze (a ne radi se kolegi Hasanbegoviću, iako bi neki prvo pomislili na njega). Sada dok ovo pišem, pitam se kako bi on preveo riječ catering. Možda kao dovozno-opskrbna hitro probavljiva hrana? Uglavnom, radi se o finoj hrani, ali se kod nas u skupštini konzumira stoječki. Nemamo vremena za preživanje. O ovoj temi detaljnije sam pisao u jednom od već objavljenih tekstova na ovom portalu.
U blizini Gradske skupštine, a jednako tako s pogledom na Markov trg, nalaze se još dvije važne kuhinje. Imao sam sreću i povlasticu probati kulinarske uratke na sve tri strane Markovog trga. Na četvrtoj, onoj sjevernoj, kuhinje nema. Tamo je Župni ured crkve Svetog Marka. Što se, osim hostije i misnog vina, poslužuje unutar ovih krugova, nisam dosad imao prilike saznati. Župni ured odiše prošlošću i strahopoštovanjem prema metafizičkim autoritetima, ali ljudi s kojima sam tamo imao prilike razgovarati su jednostavni i topli.
U Hrvatskom saboru postoje dva restorana, ali s istom kuhinjom. Kako god okreneš, jedeš istu hranu. Možeš birati između 2 jela, a ponekad i između 3 jela. Suprotno općeprihvaćenom mišljenju javnosti, ovdje se ne konzumira visokokvalitetna hrana. Kuharice i kuhari su super, ljubazni i vrijedni, ali kuhaju ipak relativno skromnu hranu, koja, istina, nije preskupa. U donjem, podrumskom restoranu, interijer nije nimalo raskošan, ali je ovaj prostor posjećeniji od onog jednu etažu više. Ovdje se uzima tacna i staje u red. Dođeš na red, ljubazno osoblje ti utrpa u tanjur što želiš i plaćaš na kraju reda na blagajni. Nema nikakvog tringelta. Restoran u prizemlju je raskošno uređen, iako se već na prvi pogled vidi da je interijer potrebno osvježiti. Prostor je velik i ima mjesta više nego što je zainteresiranih gostiju. Hrana je ista kao i u podrumu, ali je ovdje serviraju konobarice ili konobari. Dok konobar donese hranu iz podrumske kuhinje, ona često bude pomalo hladna i manje fina nego u podrumu. No, zato je skuplja.
Na zapadnoj strani Markovog trga, u zgradi Vlade Republike Hrvatske, nalazi se treća kuhinja (ili prva, ovisi o kutu gledanja) i pripadajući restoran s lijepim pogledom. Svega nekoliko puta imao sam priliku objedovati u tom restoranu, u vrijeme preuređenja onog saborskog, u kojem sam se hranio nekoliko godina. Restoran na zapadnoj strani Markovog trga puno je skromniji, a čini mi se da je i hrana za nijansu manje ukusna. Vrativši se među moje kuharice i kuhare u saborsku kuhinju, podijelio sam tu impresiju s njima. Bili su jako ponosni. Kroz diskusiju, shvatio sam da među kuharicama i kuharima na istočnoj i zapadnoj strani Markovog trga vlada prešutni rivalitet.
Opijen mirisima ove tri kuhinje, shvatio sam da sam se navukao na tu hranu i teško se od nje odvajam. Možda nije najzdravija, možda nije najfinija, ali je ipak nekako primamljiva, naša, domaća, unikatna i jeftina. Kad se jednom zaraziš politikom, nema ti van. To je zauvijek i vrijedi ono staro pravilo da i ljubav prema politici ide kroz želudac.
