Autor:: Velimir Bujanec 6/22/2010 14:43
I ove godine 22. lipnja, na Dan antifašističke borbe, tisuće građana Hrvatske hodočastilo je na Žumberak, gdje je prije točno 20 godina otkriveno mjesto strašnog zločina – jama Jazovka. Istražujući jamu, speleolozi su do danas otkrili čak 476 kostura ranjenika, žena i djece koje su jugoslavenski partizani u svibnju 1945. godine pokupili iz bolničkih kreveta nekoliko zagrebačkih bolnica, a najviše njih iz bolnice Sv. Duh. Nevini ljudi odvoženi su kamionima na Žumberak, gdje su mučeni, likvidirani i bačeni u jamu. O pogubljenjima na Žumberku svjedočili su sami partizani – vozači kamiona i autobusa, koji godinama nisu mogli mirno spavati zbog brutalnih prizora i noćnih mora koje su ih obuzimale. Da je, kojim slučajem, bilo gdje u Zapadnoj Europi u neku jamu bačeno pet stotina pasa – siguran sam da bi se na noge digle brojne udruge za zaštitu životinja, a što se dogodilo u Hrvatskoj?
Godine 1997. započela je intenzivna suradnja zagrebačke policije i nadležne Saborske komisije te Žrtvoslovnog društva, kako bi se poznati počinitelji teškog poslijeratnog zločina priveli licu pravde. Tadašnji šef krim-policije Željko Sačić zatražio je istragu protiv Rade Bulata i Milke Kufrin, koje je partizan Marko Belinić u svojoj knjizi označio kao direktne izvršitelje brutalnih egzekucija.
Služba Odjela za ratni zločin i terorizam Ministarstva unutarnjih poslova prikupila je sve potrebne dokaze i 22. rujna 1999. godine, točno u 9 sati i 30 minuta započeo je sastanak šefova krim-policije zbog procesuiranja partizanskih ratnih zločina.
Državno odvjetništvo koje je tada intenzivno radilo na progonu Dinka i Nade Šakić, ignoriralo je zahtjeve policije da se procesuiraju i Rade Bulat te Milka Kufrin. Progonu komunističkih zločinaca usprotivio se tadašnji Županijski državni odvjetnik u Karlovcu Dragan Novosel i njegov zagrebački kolega Radovan Šantek. I Novosel i Šantek danas su zamjenici Glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića i unatoč tome što raspolažu vrlo opsežnom dokumantacijom i konkretnim policijskim dokazima o ubojstvima u svibnju 1945. godine – punih 10 godina – nisu učinili ama baš ništa kako bi se zločin kod Jazovke procesuirao!
Ipak, ondje gdje je zakazala država, nije zakazala Crkva, koja je tijekom povijesti uvijek bila uz svoj narod. Ovaj puta – na najvišoj razini. Danas u 11 sati kod žumberačke jame Sv. Misu zadušnicu za pobijene poslijeratne žrtve predvodio je nadbiskup vrhbosanski, kardinal Vinko Puljić. Pridružili su mu se i vođe Islamske vjerske zajednice, kao i glavni svećenici Grko-katoličke crkve. Na Jazovci, gdje se i ove godine okupilo više od 5.000 ljudi nije bilo nikog iz državnog vrha. Oni su otišli u šumu Brezovica, gdje je na 22. lipnja došlo svega nekoliko stotina osoba, od kojih mnogi po službenoj dužnosti. Taj podatak govori dovoljno sam za sebe.
Posve sam siguran da je našoj premijerki, koja je i u Brezovici prednjačila neuvjerljivim hvalospjevima partizanskom pokretu potpuno nepoznata izjava “Protiv negacionizma” Komisije HBK “Iustitia et pax”, objavljena povodom 20. obljetnice pada Berlinskog zida. Crkva se, za razliku od Vlade, jasno odredila o potrebi istraživanja, priznanja i procesuiranja zločina svih triju totalitarizama: fašizma, nacizma i komunizma. Najveći dio izjave objavljene još prošle godine, a aktualne danas više nego ikada, bio je posvećen komunističkim zločinima koji se, kako ističu na Kaptolu, u Hrvatskoj još uvijek skrivaju. Tvrdnje Titovih simpatizera, ali i licemjernih članova hrvatske Vlade te nekih predsjednikovih savjetnika da komunistički pokret i njegov jugoslavenski vođa nisu bili zločinački, predstavljaju najgrublji oblik negacionizma, dakle, nijekanja utvrđenih masovnih zločina.
Koliko su zapravo dalekovidne i potrebne izjave Komisije “Iustitia et pax” svjedoče navodi iz iste prošlogodišnje izjave: – Stariji građani zapanjeni su kad čuju da komunizam nije bio zločinački, jer se tako falsificira povijest. Još je gore, kad se ne samo niječe komunističke zločine, nego ih se javno brani i opravdava. Stoga, kada netko izjavi da je siguran da bi mnogi, pogubljeni bez suda, bili zasluženo osuđeni na smrt, onda to predstavlja apologiju zločina.
Prije godinu dana Komisija “Iustitia et pax” HBK-a objavila je rečenice nakon kojih se ništa nije promijenilo, a aktualne su danas: – Nije ni dobro ni pravedno da se, 64 godine nakon rata i nasilne uspostave komunizma, još uvijek taji, skriva i niječe ratne i poratne zločine komunističkog totalitarizma, kao i teror toga režima, različitoga intenziteta, tijekom 45 godina njegove strahovlade…
Članovi Komisije prije godinu dana rezolutno su se izjasnili protiv veličanja i slavljenja 22. lipnja kao Dana antifašističke borbe te se založili, da se umjesto toga, obilježava spomen na otpor koji su, primjerice, istarski Hrvati pružali talijanskom fašizmu već u prvim godinama Mussolinijevog režima. Tajnik Komisije “Iustitia et pax” dr. Goran Črpić izjavio je: – Još se uvijek slavi 22. lipnja i šutke se prelazi preko činjenice da se komunisti nisu oduprli osvajačima u travnju 1941. godine, nego su tek dva i pol mjeseca kasnije ustali u obranu jedne strane države, Sovjetskog saveza, i to na poziv Staljina i Kominterne«.
Na suprotnoj strani Kosoričine Vlade ne nalazi se samo Kaptol. Nalaze se i vodeće europske institucije kojima Banski dvori toliko teže. Hrvatska Vlada svojim kontroverznim držanjem svjesno potkopava Rezolucijiu Vijeća Europe o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih režima od 25. siječnja 2006. godine. Vlada se stavlja i iznad Hrvatskog sabora, iako bi iznad njega, kao što je to svojedobno izjavio pokojni Šime Đodan trebao biti samo – Bog, jer je i naš parlament 30. lipnja 2006. donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka. Nimalo slučajno, upravo hrvatske političke elite formirane uglavnom u skladu sa željama pripadnika tajne komunističke policije Udbe, sprečavaju svaki i najmanji pokušaj istinskog prigrljenja stvarnih europskih vrijednosti.
I na kraju, samo ću se malo odmaknuti od Jazovke i ’45. Mladi ljudi koji čitaju ovu kolumnu neka ne zaborave: u zatvorima Titove komunističke Jugoslavije građani su mučeni električnim šokovima, prisilnim hranjenjem na gumu, izvođenjem pred streljački stroj, sakaćenjem, batinanjem, glađu i hladnoćom. U zatvoru u Lepoglavi ubijeno je ili nestalo 205 političkih zatvorenika, a 223 osobe su umrle. U Staroj Gradiški je ubijeno 160 političkih zatvorenika, a umrlo ih je 180. U zatvoru u Slavonskoj Požegi život su ostavile 22 žene! Imena ubijenih u drugim zatvorima, osobito u zatvoru u Zenici te u logoru na Golom otoku još se popisuju, no poznato je da je na Golom otoku pokopano više od četiri stotine zatvorenika… Poimence su poznata imena gotovo stotinu hrvatskih iseljenika koje je UDBA likvidirala širom svijeta – zadnjeg od njih u Njemačkoj 1989. godine. Do dana današnjeg niti jedan zločin iz komunističkog vremena, ni onaj iz ’45. kao ni oni iz ’60-ih i ’70-ih godina prošlog stoljeća nisu procesuirani. Hrvatska je jedina postkomunistička zemlja u Europi, u kojoj niti jedan počinitelj zločina iz vremena komunističkog totalitarizna nije izveden pred lice pravde!
