Autor: Thomas Bauer 9/13/2011 9:59
Derbi. Déjà vu. …… Tu bi trebala stajati još neka strana riječ na ”d” kako bi mi pomogla da opišem subotnji odlazak u Split, ali ne mogu je se setiti. Sprječava me pulsirajući kacenjamer. Impresivna je bila brzina kojom sam lokao pivčugu, čak i za moje standarde, kada sam se napokon okopao svog kombija nakon nagruvanog truckanja u Prometovim usevima na laganih +68.
Put od Poljuda do Treblinke – pardon, Dugopolja – trajao je cijelu vječnost. Karamarkova je policija logističke finese očito pokupila od SS-a. Ipak, a Dugopolju nas nisu slali na tuširanje iako vjerujem da bismo onako ljepljivi dragovoljno utrčali, čak i da smo znali što nas tamo čeka. Srećom, Dugopolje nikad neće biti Langefeld.
Ali ništa novo, bio je to još jedan splitski derbi koji se po malo čemu razlikovao od prethodnih tridesetak kojima sam prisustvovao. Nema to puno veze s onim jeftinim senzacionalizmom većine naših medija koji provode toliko sustavan brainwashing da mi par dana prije odlaska na gostovanje prilaze ljudi pa sa suzom u oku i zgrčenom šakom na mom ramenu stanu jecati da jesam li ja sasvim siguran kako svoj život želim izložiti tolikoj pogibelji – ”Znaš, ti imaš ženu i dijete, moraš misliti i na njih”.
Iako bi jedan dobar otac i muž subotu svakako trebao provesti sa svojim djetetom i svojom ženom, a ne ubauljat u krevet u četiri ujutro bazdeći po hmelju, luku i višestuko upotrebljenom palminom ulju iz birtijetina pasivnih krajeva u kojima stajemo žderat, mislim da većini muškaraca u mojim godinama (naravno, i žena) povremeno treba neki ventil. A od svih muških ventila koje iz okoline poznajem, ovaj mi nekako ima više smisla od terevenke u lokalnoj birtijetini ili nekom alternativnom klubu, zakockavanja plaće u blještećem kasinu ili barenja maloljetnica u cajkaroškoj rupčagi.
Budimo iskreni, rijetki se Hrvati u slobodno vrijeme zanimaju za dadaizam, stanje ljudskih prava u Mugabeovom Zimbabweu ili eklipsu Jupiterovih galilejanskih satelita. Čak i kada je povod okupljanju naoko plemenit i sportski, primjerice skijanje, jedrenje ili ribičija, sve se brzo svede na notornu pijanku.
Agitprop je ljude uvjerio kako odlazak na gostovanje sliči na bitku na Galipolju ili barem na sukobe Bloodsa i Cripsa u južnom Los Angelesu. Moram vas razočarati, u stvarnosti većina gostovanja puno više sliči izletu u organizaciji sindikata obućara. Ali nekog beskrajno zabavnog sindikata obućara.
No, jučerašnji derbi ipak je imao, kako bi sportski novinari rekli – i svoju crnu stranu. Uostalom, kao i mnoge velike utakmice zadnjih godina. Po već gotovo ustaljenom pravilu, mogućem jedino i ISKLJUČIVO u Hrvatskoj, incident se nije dogodio niti na sjeveru, niti na jugu, već u svečanoj loži.
Ovaj put je Željko Kerum krenuo u obračun s likom koji mu je navodno opsovao najdražeg ženskog pretka. Što me uopće ne čudi. Jednostavno, u miljeu u kojem je boravio tijekom svojih formativnih godina normalno je da fizički napadneš nekog tko ti opsuje mater. I po mogućnosti ga dobro izdevetaš. Meni kao djetetu zagrebačke Dubrave koje od dvanaeste godine skoro svaki vikend boravi na maksimirskom sjeveru to i nije toliko čudno. Iako sam ne bih tako postupio. Nije mi čudno niti kada se Zdravko Mamić na povratku iz Amsterdama napije i skine gol te tako proslavi veliku Dinamovu pobjedu. Jedino je glazbeni ukus diskutabilan.
Okej, sad se već vjerojatno pitate jesam li uz hektolitre piva na subotnjem gostovanju probao i nešto teže? Ne, nisam, jer droga je sranje. Ja doista mislim da nije čudno da ima ljudi koji će se potući kao Željko Kerum i koji će pobjedu proslavit kao Zdravko Mamić. Ljudi smo, a ne azaleje.
Ono što svakako jest čudno to je da se tako ponašaju gradonačelnik drevnog Splita i čelnik nekad gospodskog Dinama. Tako nešto je doista moguće samo u Hrvatskoj. Za razliku od našeg, razvijena društva poznaju pojam društvene odgovornosti, ta društva shvaćaju da visoke pozicije ne znače samo privilegije, nego i obveze.
Kod nas postoji inverzija društvene odgovornosti, pa je izgledno da Kerum za ovo neće zakonski odgovarati baš kao niti Mamić nakon nedavnog incidenta poslije utakmice s Malmöom, barem onako kako bih odgovarao ja ili većina vas koji ovo čitate. Niti Kerumu niti Mamiću neće biti suđeno prema superrigoroznom i ultraprotuustavnom Zakonu o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima. Jer prema nekoj perverznoj logici naše policije i pravosuđa, taj se zakon primjenjuje jedino ako ste prištavi tinejdžer s kariranom šiltericom i šalom oko vrata.
Međutim, ovo bolesno polufeudalno – polutotalitarno ludilo u kojem živimo neće trajati dovijeka. Invazivno liječenje Hrvatske od korupcije i klijentelizma je proces koji je nepovratno počeo, a Mamić, Kerum i slični likovi uskoro će morati odgovarati za ovakve incidente, kao i za neke druge, puno ozbiljnije. Odgovarat će ne samo pred sudom, jebeš sud, nisu to neki incidenti zbog kojih ćeš zaglavit na robiji, ali morat će biti ubačeni u nesmiljeni žrvanj javne kritike koja će prije ili kasnije utjecati na njihovu sudbinu.
S obzirom da obojica tvrde da su oni previše temperamentni da bi se ikad mogli suzdržat od tako nečega, čini se da imaju veliki problem i da njihova budućnost u javnosti nije nimalo ružičasta. Bilo bi pametno da preduhitre skore događaje.
No, Žele i Zdravac imaju izlaz. Recept je vrlo jednostavan. Trebaju se samo vratiti svoji korijenima. Neka se za početak malo prisjete dana svoje mladosti.
Neka se Žele prisjeti kada je kao vlajski krkan sa splitskih Brda prema vlastitim pričama haračio s Torcidom i pratio Ajduka širom bivše Juge. A Zdravko neka se sjeti dana kada je kao mladi putnički pregalac zaječarske industrije kože davao zadnji dinar kako bi pratio Dinamo po blatnim bosanskim i srbijanskim nedođijama.
Čitajući i gledajući ih kako uprizoruju sjetne reminiscencije na burnu mladost odlučio sam im se obratiti konkretnim i zanimljivim prijedlogom:
”Dragi Žele, prčim te u oko, dragi Zdravko, nataknem te na kurac, oćete vi više prestat radit sranja po tim ložama? Jel’ morate sramotit one političarske jazavce koji su tamo dovukli svoje debele guzičetine da bi žderali džabe ketering i ušićarili neku kunu mita? Šta mislite da Luki Bebiću nije neugodno pred ženom? Da Šeks slučajno onako halapljivo guta rizling kako bi zaboravio sve te ružne scene? Siguran sam da je Radimiru Čačiću kad je onomad satro jadne Mađare pred očima bio upravo neki prizor iz lože.
Odjebite, braćo, sve to i vratite se na poljudski i maksimirski sjever! Sjetite li se ikad onog adrenalina i one energije kada u nekom kičastom narodnjačkom klubu pijete skupi whiskey okruženi kljastim potrčkalima i silikonskim fuficama s ribljim pogledom? Sjetite li se ikad onog zgnječenog sendviča s podrigušom koji ste dijelili sa trinaest navijačkih suboraca u putničkom iz Beograda koji je više sličio na tokijski metro?
Koji kurac vama uopće trebaju te pozicije, funkcije i pompa kad znam se komotnije osjećate među svojom fukarom s Brda i iz Sesveta u čijem društvu smijete prdnut, kopat nos i čačkat uho ključevima od auta. I nije vas sram pričat kako ste krali ratkape da bi imali za kino i koštice.
Shvatite! Cijeli život bježite od Brda i Sesveta, ali Brda i Sesvete nikako da pobjegnu od vas. Možete kupit cijele Meje i cijeli Tuškanac, ali vaša duša će uvijek biti tamo odakle ste potekli! Paruštine ste se ionako nagrabili za sljedećih 16 generacija. Ne treba vam više. I stvarno, jel’ vi STVARNO mislite da su sve ove pizde koje vas okružuju vaši odani prijatelji?
Vratite se, naši izgubljeni sinovi!
Da ste kojim slučajem odrasli ovdje gdje sada živite, sad bi bili kurac od šepave ovce. Žele, ti bi vjerojatno bio neki uvrnuti umjetnik koji vonja po lozovači i Švabama prodaje drangulije na rivi u Primoštenu. A ti bi, Zdravko, siguran sam, bio ekološki aktivist koji još živi s mamom i po Tuškancu napušen prstenuje vjeverice. Ili bi možda bio živčani profesor latinskog u Klasičnoj koji mora dizat kredu da bi u Pevecu kupio jebeni toster. Užas, braćo.
I da, ako se vratite na sjever, nitko vas neće jebat što nemate školu, jer jedina škola koju mi priznajemo je ona ulična. A tu ste bogami završili. I to bez produžne. A ako vas pak u međuvremenu ovi urbani Jugoslaveni, razna mučka đubrad, monstrumi te zavedeni Srbi i Muslimani koji lažu ovaj napaćeni narodu uspiju uvaljat u nekakva govna pa na neko vrijeme završite u Remetincu ili nekoj drugoj šećerani, niti to vam nećemo uzet za zlo. Dapače.
A nije bed niti ako koristite neke opijate. Pogotovo ako povremeno počastite. Vratite nam se, braćo sa sjevera!
Okej, nekad malo pretjerate i za naše standarde, ružno se, brate, zaklinjat u djecu pa lagat, čak i nama je ružno puno toga što radite. Ali jebiga, zažmirit ćemo malo.
Zato Zdravko i Žele, riješite se te sitneži kojom ste okruženi, odjebite taj lažni sjaj i skupe drolje, oni vas vole samo zbog para… Mi ćemo vas primiti natrag onakve kakvi jeste, kod nas se nećete morat ispričavat radi nekakvog jebenog temperamenta. Kakva je to uopće pederska riječ?
Istina, ovo kako sada živite ima nekih prednosti. Topla piva iz Q-packa je stvarno govno prema hladnom Cristal šampanjcu, a smrdljivi kombi iz rent-a-cara ne može se mjerit niti s Bentleyem niti s Maybachom. Ali barem su frendovi pravi, a osjećaji iskreni…
Čekamo vas.
P.S. Zaboravio sam reći da za protuuslugu tražimo samo da zauvijek odjebete od vođenja naših klubova. Ali nije to tako strašno. Isplatit će vam se već na prvoj utakmici kada vas vratimo u mladost.”
