Piše Robert Hirc, zastupnik Reformista u Gradskoj skupštini Grada Zagreba
Istra je sva, kako bi mi to u Zagrebu rekli, upicanjena. Nema semafora, svugdje su kružni tokovi ukrašeni cvijećem, ukrasnim grmljem ili kaktusima, a svaki je kružni tok unikatno ukrašen. Trava izgleda kao da ne raste, jer nevjerojatno je da su Istrijani uspjeli baš sve pokositi na centimetar visine! Divna Istra, divni ljudi. Ovdje nema mržnje prema različitostima, multietničnost se primjećuje svugdje i cijene se civilizacijske vrijednosti.
Ljeto na moru svijet je iluzije u koji svi mi s kontinenta rado uranjamo, ali ti dani odmora prolaze puno brže nego oni zimski zagrebački. Natječemo se na društvenim mrežama tko će objaviti atraktivnije fotografije. Bikiniji, zalazak sunca, peka ili gradele, gajba piva ili bevanda, samo su neki od motiva purgerskih ljetnih avantura podijeljenih s ovisnicima o društvenim mrežama, kakav sam i ja. Televizor ne uključujem, novine ne čitam, ali pametni telefon sa svim važnim informacijama gdje je tko i što radi, nalazi se uvijek u mojoj blizini.
U tom virtualnom svijetu gotovo svakodnevno dežurni SDP-ov kroničar na duhovit način opisuje zbivanja u svojoj stranci. Nije da sam iz perspektive furešta baš jako nesretan što se ekipa tamo u dalekom Zagrebu svađa, ali ponekad ne uspijevam odoljeti izazovu da se i ja uključim u te rasprave. Kako god pogledaš, jedno je sigurno. Raspali se budu, vjerojatno već najesen i u Hrvatskom saboru imat ćemo novu stranku s velikim brojem mandata koja u svojoj perspektivi nije nužno da će biti zauvijek oporba sadašnjim vladajućima. Regionalno je moguće da se rode svakakve kombinacije.
Upravo su regionalne priče ključ raspleta budućih parlamentarnih izbora, bez obzira kad oni bili. U tom smislu gledam i na mjesečna istraživanja rejtinga političkih stranaka. Posebno pažnju obraćam na moje Reformiste koji se nacionalno kreću na oko 1%. Ključ je prosperiteta malih stranaka da imaju bar jedno jako regionalno uporište koje im jači parlamentarni status i da oko te jezgre u koncentričnim krugovima šire svoj utjecaj. Ako nacionalno imaš 1%, a regionalno 20%, jasno je da ti parlamentarni status neće pobjeći. Ako imaš 3% svugdje, a nemaš nijednu točku u kojoj obnašaš vlast i ne možeš pokazati znaš li realizirati razvojne projekte, teško da sam možeš dohvatiti izborni prag i saborske klupe.
U svakoj varijanti 2 ili 3 saborska mandata osvojena izvan velikih ideoloških blokova vrijedit će jako puno. Ako o tvojim mandatima ovisi vlast, onda imaš dobre šanse da tvoji razvojni projekti budu realizirani. Ako nemaš takvu političku snagu, možeš se nadati da će ti neka od velikih stranaka pokloniti jedan mandat, tek toliko da kao stranka preživiš, ali onda tvoj utjecaj gotovo da i ne postoji.
Protestne stranke prolazna su pojava. U jednom trenutku dožive svoj zenit i ako imaju sreće, on će se dogoditi baš u vrijeme izbora. Ako imaju malo manje sreće, njihov će se protestni balon ispuhati prerano. No, činjenica je da su protestne stranke na hrvatskoj političkoj sceni postale konstanta, kao što je konstanta i to da se one izmjenjuju. Jedne nestaju, druge uskaču u taj prazan prostor. Bit će ih i u budućnosti. Bez čvrste stranačke strukture i hijerarhije s obaveznom kritikom vladajućih bilo na ideološkoj osnovi ili igrajući na kartu razočaranih postojećim političkim elitama, one uzimaju dio izbornog kolača i s njima je teško ili nikako formirati stabilnu vladajuću većinu. Vlast, bila ona lijeva ili desna, konzervativna ili liberalna, za provođenje svojih politika mora imati većinu. Ako je ona tanka i nestabilna, podložna je kompromisima i nije efikasna. Nama treba odlučna razvojna politika koja će period u kojem nisu izborni ciklusi iskoristiti za bolne, ali nužne reforme.
Pišući ovo i ne primjećujem da sam pojeo prekomjernu dozu čajnih kolutića. Blagi povjetarac i mnoštvo komaraca vraćaju me u idilu u kojoj nema mjesta za teške političke teme.
Sjednice zagrebačke Gradske skupštine neće biti do rujna, pa ću se dotad zaželjeti i našeg lokalnog političkog folklora. U njemu padne i koja preteška riječ, tako mila medijima, ali susret s dragim kolegama bez obzira na političku pripadnost čini me osobom koja ima osjećaj da sudjeluje u važnim zbivanjima za naš grad.
Pričam sa simpatičnom mlađom Istrijankom s dvoje male djece. Ovdje je, kaže, zimi pusto. Ništa se ne događa. Jedno dijete je, nažalost imalo problema kod poroda i ova je majka provela puno vremena u Zagrebu s bebom jer za takve zdravstvene probleme nema adekvatne medicinske njege ovdje u Istri.
Nedostaje ovdje još stvari koje su nama u Zagrebu svakodnevna normalna pojava poput plinoopskrbe. Ako kuhaš na plin, moraš kupovati plinske boce. Grijanja na plin također nema. Ni ovdje se još ne odvaja otpad iako Istra izgleda kao da je već odavno u Europskoj uniji.
I kao što roštilj uvijek bolje miriše ako miris dolazi od susjeda, tako i svatko od nas misli kako je onom drugom bolje, jer svatko živi svoj život i ima svoje probleme, a tuđi problemi su uvijek manji i lako rješivi.
