Autor: Thomas Bauer 9/27/2011 11:34
Da Zagreb ima nekog svog Miljenka Smoju i da taj raspiše seriju u kojoj će se kroz priču o nogometnom klubu prikazati sve političke i društvene mijene u nekoliko desetljeća, ne bi trebalo graditi puno kulisa u Jadran filmu. Sve bi moglo biti ispričano ispred tribina maksimirskog stadiona. Doduše, uz lagani oprez – kako kamermanu na glavu ne bi pao koji komad tribine.
Glavni junak bila bi navijačka skupina Bad Blue Boys, ološ ovog grada koji će svaka kumica s placa usporediti sa samim Belzebubom jer oni naime, “lomiju tramvaje”, “paliju baklje” i “urličeju prostote”.
Ipak, uđe li se u dublju analizu te divlje pojavnosti i u obzir uzme ona stara – genijalnog Josepha Conrada koji je rekao kako se čovjeka najbolje prosudi prema tome tko su mu neprijatelji, onda put u zagrebačko srce tame postaje kudikamo interesantniji.
Ja baš nisam proljetna rosa, ali bogme nisam niti neka stara podrtina, no mogu biti svjedokom nevjerojatnih scena koje sam u tek nešto više od dva desetljeća doživio na ulazima i prilazima sjeveru. Sva ta događanja savršene su metafore svog vremena.
Krajem osamdesetih na ulazima je stajala trbušasta, brkata kamarila milicionera i režala na šalove stranih klubova koji su u tadašnjoj Jugoslaviji – slično kao Fanta u limenci – bili egzotični. Međutim, imali su jednu manu. Na sebi nisu imali socijalističko obilježje.
E sad, zašto bi recimo Chelsea F.C. na svojem grbu trebao imati crvenu zvijezdu ili srp i čekić – tada kada još nismo znali da će ga jednog dana kupiti Rus – meni kao tinejdžeru nije baš bilo jasno, ali Brko Šapka i Mile Pendrek su takve šalove branili, nekad čak i uzimali, a svako protivljenje značilo bi peglanje u marici. Na kraju su ih ljudi uglavnom unosili ispod majice, omotane oko struka i spojene zihericama.
Jednog dana je netko shvatio kako ipak dopuštaju unos talijanskih šalova koji na sebi imaju zvijezdu. Iako je ta zvijezda označavala broj osvojenih Scudetta u Serie A, a ne Prvu proletersku, Drugu udarnu ili neku hrabru skojevku koja je bombom raznijela poštu, njima je to bilo dovoljno.
Ne umanjujući općenitu zločinačku narav komunističkog režima, što se tiče te površinske represije – na čast današnjim demokratima – ta vremena s distance izgledaju nekako benigna. Zapravo, bila je riječ o crvenom tigru od papira – priglupom i pomalo komičnom režimu koji je opstajao samo zato što je prethodnih desetljeća terorom i verbalnim deliktom narodu utjerao strah u kosti. Njegovi psi čuvari režali su zbog pavlovljevog refleksa, a ne zato što su vjerovali u tu eutrofirajuću ideologiju. Nekako sam sklon oprostiti Miletu Pendreku. On jednostavno nije znao bolje.
Devedesete donose nove nevolje. Dinamo postaje zanimljiv i novoj vlasti koja mu mijenja ime, a BBB postaju prva i najžešća gradska oporba Tuđmanu – koliko god lijevi establišment danas žalio što to nisu bili Mladi antifašisti ili Iskorak. Prvi sukob s HDZ-om počinje već u lipnju 1991. – u predvečerje rata i traje ostatak desetljeća.
U nevjerojatno apsurdnoj situaciji, dostojnoj najmračnijih režima 20. stoljeća, Tuđmanova potrčkala iz uprave nam brane unos šalova i transparenata s natpisom Dinamo. Policija i redari ih oduzimaju, nekad pred našim očima uništavaju, ali često ih nadmudrujemo, pa se za transparent “Dinamo svetinja” na tribinama vode prave bitke s mnoštvom razbijenih glava.
Ta je zabrana već bila nekako oštrija i osobnija. Osjećali smo se bratski izdanima od stranke koja je na vlast došla nakon što je za to dobila “amen” na stadionima. Naravno, ne zamjeram ništa specijalcima koji su često na tribine upućivani ravno s ratišta, ali netko iz vrha MUP-a bi se, k vragu, trebao makar danas ispričati za evidentna zlodjela prema vlastitom narodu za koja postoji na tisuće svjedoka. Ono što su tada činili bilo je protuzakonito i protucivilizacijski. Ali, sklon sam oprostiti i Franji Tuđmanu. On je samo mislio da zna što je najbolje, a zapravo nije imao pojma o tome što Dinamo predstavlja ljudima. Griješiti je ljudski.
A onda je došao petak. Igrao se gradski derbi i Dinamo je gostovao kod Lokomotive. Redari, za ovu priliku pretvoreni u privatnu vojsku nogometnih moćnika, očito su dobili naputak da na tribinu ne smije ništa što spominje Mamića, a onda su, zbunjeni i nervozni, stali zabranjivati sve i svašta, između ostalog čak i hrvatske zastave.
Odgovor redara bio je da ti transparenti i zastave nemaju veze s nogometom – zgodno, kada je HDZ dolazio na vlast, onda je transparent “BBB za HDZ” imao veze s nogometom. O potpunom ludilu zabranjivanja unosa hrvatskih barjaka da ne govorim. To doista nije moguće niti u najluđim diktaturama, niti u najdemokratskijim državama svijeta. I u Sjevernoj Koreji i Turkmenistanu i u Švedskoj i Nizozemskoj, državna je zastava svetinja.
Ovo nije prvi puta u zadnjih 10 godina da se zabranjuje stadionska demokracija, jedna od rijetkih svijetlih tekovina naše mlade države. Jer stadioni su u nas ono što su u normalnim državama sveučilišta. I tijekom totalitarne diktature osamdesetih i tijekom autoritarne države devedesetih, stadioni su nimalo slučajno bili jezgre otpora.
I da, sumnjam da ću ikada moći oprostiti ljudima koji stoje iza ovog zadnjeg skandala. Samo zato što znam da nisu naivni i neinformirani te da vrlo dobro znaju što rade.
Ne zaboravite, gospodo, da nije bilo navijača i stadionskog bunta, u petak bi Dinamo možda igrao s Radničkim iz Niša ili bi Lokomotiva igrala s NK Croatijom. Već sama ta činjenica nama daje za pravo da na stadionu kažemo što mislimo. A ujedno vam i dosta realno prognozira tko će u ovoj borbi odnijeti konačnu pobjedu.
