Autor:: Andrea Zlatar 11/15/2009 22:28
Postavili su u Berlinu domino ploče na mjestu bivšega Berlinskoga zida, šarene i vesele, da bi povodom dvadesetogodišnjice njegova Pada, a zapravo – Rušenja, te domino kocke jedna za drugom rušile i mentalne ostatke betonskih pregrada.
Zagreb je prije dvadeset godina još uživao na kulturnom kapitalu stečenom Univerzijadom, novim valom i mirisom europskih promjena koje su zavodile. Nitko sigurniji da ćemo mi najlakše i najbrže, od cijelog srednje-južno-istočnog europskog bloka, pojuriti u tu Europu i prvi tamo stići.
Poslije se, devedesetih, tvrdilo da se u Europu ne treba ići, jer smo mi ionako Europa, njezino predziđe i kulturni temelji… Pa smo ostali na istom, a drugi su išli naprijed i dalje.
Ne trebaju Zagrebu nikakve betonske ploče ni umjetničke kocke da bi se pokazali njegovi zidovi ili da bi se vidio domino-efekt urušavanja. Od urušavanja Kupske do gejzira kod HNK-a, od tvornice Nade Dimić do Vidrićeve rodne kuće, padaju naše zgrade, kako stvarne i povijesne, tako i one mentalne, i čine prostor grada sve manjim.
U Berlinu se simulira rušenje a gradi se stvarno, u Zagrebu se ruši stvarno, a simulira gradnja – o čemu drugome svjedoči, recimo, konstrukcija bivšeg Ferimporta koja se, već šestu godinu, što zakrivena propagandnim plakatima a što gola, ne pretvara u buduću zgradu Muzičke akademije. Rokovi i financije za ono što se u kulturi gradilo probijeni su višestruko, a još su ostale «neuzorane» zgrade Gorice, Badela, Paromlina, Uljare….
Gdje li se samo skrila Baraka, gdje Regionalni centar za mlade? Uz najavljivano otvorenje nove zgrade MSU-a, ne bi bilo loše postaviti spomen-ploču za sve preminule i umirovljene borce koji od početka šezdesetih godina uvjeravaju gradske vlati da je to projekt od nacionalnog značenja.
Inicijativa za zgradu Muzičke akademije isto broji nekoliko desetljeća. Ono u čemu smo brzi, to je izgradnja mentalnih barijera, razdvajanje po svakoj mogućoj logici razlike.
Gledajući tako snimke Europljana s Istoka, kako u svojim trabantima i pješice nadiru preko austrijske i njemačke granice 1989. zamislila sam Hrvatsku 10. siječnja 2010. u ponoć, u apokaliptičkoj slici koju potiču strahovi od bar tri moguća predsjednička kandidata, gdje građani traže izlaz, tablu na kojoj piše «Exit – Europe».
Iselite se ako vam se ovdje ne sviđa, pa tu poruku ionako slušamo u Zagrebu godinama. Exit Europe zove se i konferencija o novim zemljopisnim kartama kulture i lokalnim kulturnim politikama, koja u četvrtak počinje u Zagrebu, u jednom od – ipak – spašenih prostora, u bivšem kinu «Mosor».
