Piše Robert Hirc, zastupnik Reformista u Gradskoj skupštini Grada Zagreba
Recentne zagrebačke dnevnopolitičke rasprave svode se na povijest unazad sedamdesetak godina. Kako će se zvati najljepši zagrebački trg, tko su sredinom prošlog stoljeća bili dobri momci, a tko loši, predmet je rasprava uglednika, bez šanse da se dođe do zajedničke istine. Upravo suprotno, kao da se oživljavaju duhovi prošlosti i mi se opet dijelimo na crvene i crne.
No, Zagreb pamti i neku davniju povijest kad su ljudi živjeli složno, kad su se njegovali običaji, kad su se više družili jer nije bilo društvenih mreža i kad su ljudi, barem kako to prenose ondašnji kroničari, bili sretni.
Gradske su ulice bile bezbrižna šetališta za pješake sve do 1899. godine. Stradati se moglo jedino od gospodskih kočija s konjima, poput stare proleterke Rupertove koju je pregazila kočija barunice Castelli, naravno, u Krležinim „Glembayevima“.
Od te 1899. godine ipak su Purgeri morali pripaziti i na prvi konjski tramvaj. Iste godine se Zagrebom provozao i prvi automobil, a za volanom je bio grof Marko Bombelles iz Vinice kraj Varaždina. Općepoznati i slavljeni Ferdinand Budicki tek je dvije godine kasnije protutnjao Zagrebom u rabljenom Opelu koji je vjerojatno za 4.000 kruna kupio u Beču. Na bečkom Prateru prošao je obuku te je nakon 2 dana vožnje stigao u Zagreb. Ubrzo je u Zagrebu zbog prebrze vožnje počinio i prvi automobilski prekršaj te je protiv njega redarstvena služba slobodnog i kraljevskog glavnog grada podnijela prijavu.
Puno prije prvog zagrebačkog automobila, stari su se Purgeri „pelali“ biciklima koje su tada nazivali dvokolicama. Na svjetskoj izložbi u Parizu 1867. godine prvi put je, kao velika senzacija predstavljen bicikl, a u Zagreb je bicikl s iste te izložbe donio zagrebački trgovac Ladislav Belus. 1885. godine je u Zagrebu osnovano prvo biciklističko društvo, a već 1886. upriličena je prva biciklistička utrka oko Zrinjevca.
Godine 1891. Zagreb je dobio biciklističko trkalište na današnjem Rooseveltovom trgu, a od 1895. je imalo natkriveno gledalište. Na tom je trkalištu 1892. upriličeno prvo trkališno prvenstvo Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, a gledalo ga je 3000 ljudi!
Od 1890. u Zagrebu postoji „popraviona dvokolica svih sustava“, a 1896. se počinju i izrađivati zagrebački bicikli.
Iste je godine na međunarodnoj industrijskoj izložbi u Londonu bicikl napravljen u Zagrebu pod nazivom „Croatia“ dobio prvu nagradu!
U nadolazećim ću tjednima otvarati zanimljive stranice iz gradske povijesti, a ovu ću kolumnu završiti sa crticom iz obiteljske gradske povijesti. Moj predak Hirc bio je zagrebački grobar koji je prvi izmislio tzv. skolke sredinom 19. stoljeća. Skolke su bile jedna vrsta odra, preteča lijesova, a bile su namijenjene imućnijim pokojnicima. Kako su ondašnji građani bili praznovjerni, kad bi vidjeli Hirca da hoda ulicom, prelazili bi na drugu stranu. On se zbog toga nije ljutio, već im je, prema obiteljskom predanju i službenim zapisima iz onog vremena veselo dobacivao: „Samo vi bežite, svejedno mi nebute pobegli. Kad-tad bute mi došli pod lopatu!“
Završna misao: U životu moramo samo dvije stvari, moramo umrijeti i moramo živjeti do smrti. Ostalo sami osmišljamo. Završili život pod kotačima automobila, kočije, na skolkama ili u lijesu, u konačnici bude isto.
Živimo u sasvim malenoj kućici, ali njezini prozori gledaju na vrlo veliki svijet, rekao je Konfučije. Taj veliki svijet ima cijelo šarenilo boja. Ako za života vidimo samo crvenu i crnu boju s početka ove kolumne, bit ćemo siromašniji za mnoge životne vrijednosti drugih boja.
