KOLUMNA ROBERTA HIRCA: Biti sretan u Zagrebu

Ovo je kolumna o nama koji smo prve ploče kupovali na Cvjetnjaku, „derali“ ih na tulumima do jutra, uz njih se zaljubljivali i odrastali. Ovo je kolumna o nama kojima je život u Zagrebu bio i ostao pjesma s naših starih ploča

Piše Robert Hirc, zastupnik Reformista u Gradskoj skupštini Grada Zagreba

Prebirući po uspomenama, a svaka od njih čuva neku vrijednu potisnutu emociju, nailazim i na svoje stare gramofonske ploče. Singlice su smještene u neveliku zelenu torbicu s kopčom. Takve su se torbice za dvadesetak malih ploča u ranim osamdesetima mogle kupiti u Jugotonu u Bogovićevoj ulici. Ova moja zelena pravokutna torbica već je godinama prekrivena prašinom. No, svaki put kad je se ipak sjetim i kad ugleda svjetlo dana, za mene ima značaj Aladinove svjetiljke iz koje izviru muzički duhovi prošlosti.

Ploče su mojoj generaciji i danas posebna relikvija. Svatko iz moje ekipe teenagera osamdesetih godina prošlog stoljeća imao je u svom domu zbirku gramofonskih ploča koje smo zvali plejke i singlice. Plejke su se na gramofonu vrtjele na 33 okretaja, a već spomenute singlice – male ploče koje su na svakoj strani imale samo po jednu pjesmu, vrtjele su se na 45 okretaja. Nama klincima tog doba bila je posebna fora slušati singlice na 33 okretaja koje bi proizvodile predubok izobličeni zvuk i plejke na 45 okretaja, a pjevači bi tada ubrzano piskutali.

Cvjetni trg je bio mjesto gdje su se rabljene plejke prodavale u velikim kartonskim kutijama. Na divljaka, naravno. Dileri bi uvijek bili neki frikovi koji su prezirali Srebrna krila i Nove fosile, a žile rezali na Ramonese i The Clash. To ne znači da nisu dilali i Fosile i Krila i Milu Hrnića, ali naravno s podrugljivim podsmijehom prema kupcima ploča ovih potonjih muzičara.

Neke singlice, poput „Što te nema“ od Jadranke Stojaković mogle su se kupiti u Unikonzumu u mom Podsusedu (a vjerojatno i u drugim prodavaonicama špeceraja) uz deterdžent. Ako kupiš Faks Helizim, dobiješ i ploču Jadranke Stojaković. Kakvo podcjenjivanje istinske glazbene dive, ali tad je bila tek pjevačica u usponu!

Na Rooseveltovom trgu u sklopu Gradske knjižnice bila je i fonoteka čiji sam bio redovit gost. Tamo se moglo za sitan novac godišnje članarine posuditi ploče, primjereno mojem oskudnom džeparcu srednjoškolca iz Upravne škole. Upravna škola, službeno zvana „Centar za upravu i pravosuđe“ bila je smještena na drugoj strani ovog trga, u zgradi koja je danas muzej „Mimara“.

Posebno pamtim neke Dylanove ploče te grupa Queen i The Doors koje sam posudio u fonoteci i „derao“ ih na gramofonu dok im nije istekao vremenski resurs, tj. dok ih nisam poput knjiga, morao vratiti u fonoteku. Za kašnjenje plaćala bi se zakasnina, a u slučaju čestog kašnjenja mogli ste biti i izbačeni iz članstva fonoteke. To nitko nije želio, jer nije bilo puno mjesta u Zagrebu na kojima ste ploče mogli dobivati na slušanje. Nepisano kolegijalno pravilo nas posuditelja ploča iz fonoteke bilo je da se s posuđenim pločama rukuje maksimalnom pažnjom, kako bi svaka ploča što je dulje moguće imala zvuk bez pucketanja.

Pred koju godinu odlučio sam svoj stari gramofon staviti u funkciju. Igla je davno potrgana, a za taj model gramofona se više ne može ni kupiti. Gramofon sam kupio u Konjščinskoj u Dubravi jedne davne godine dok je još i Konjščinska bila mlada. Znam da na Tuškancu živi jedan čarobnjak koji je imao sve moguće i nemoguće gramofonske igle i odlučim ga potražiti. Pozvonim mu na vrata i „dobar dan gospon, ja sam došao pitati…“. Vrata mi otvara dedek drhtavih ruku, koji me fizički podsjeća na onog mahera za gramofonske igle, ali ak’ to i je on, nekak’ se postarao, mislim si ja.

Naravno da se postarao, kad sam ga zadnji put vidio dok su joj češki tramvaji u Zagrebu brojili prve prijeđene kilometre. Niš’, sad kaj je, je. Uđem u stan u kojem je omanja soba opremljena nekim prethistorijskim uređajima i alatima koji bi mogli imati veze s popravkom gramofona. Izvadi stari gospon još starije preklopne kofere koji podsjećaju na nekadašnje trgovce dragocjenostima. Otvori prvu kutiju, pa drugu, pa treću. A u njima deseci raznih gramofonskih igala. Oči mi se zaiskrile od tog prizora. Valjda će neka od ovih igala pasati na moj konjščinski gramofon koji gotovo da kurblu treba za pokretanje.

Za taj moj gramofon ni stari maher nije imao iglu, ali je kroz par dana nešto iskemijao i tako sam ja pokupio svoju novu prerađenu iglu za stari gramofon.

Posebnu emociju i mjesto u mojem srcu uvijek je imala jedna singlica koju sam vjerojatno dobio na nekom crkvenom događaju (možda prva pričest 1972. godine). Radilo se o ploči crkvenog vokalno- instrumentalnog sastava „Prijatelji“ koji su djelovali pri zagrebačkoj nadbiskupiji na Kaptolu.

Na prvoj strani „Na Kaptolu“, a na drugoj „Sreća“.

Vrtila se ova singlica „Sreća“ mnogo puta na mom gramofonu. „Svijetom lutamo svi, svoj dio tražeći sreće, a nismo zadovoljni nikad i uvijek iznova tražimo nju. I premda prevareni često, mi uvijek iznova tražimo nju“. I tekst i melodija pjesme zvuče šlagerski, u skladu s pedesetim ili šezdesetim godinama prošlog stoljeća, u vrijeme kad je nastala.

Kad god bih razmišljao o temi sretnog življenja, uvijek bi mi se vraćala ova stara trivijalna pjesmica. Pročitao sam negdje da je sreća stanje uma, najčešće slabo povezano s realnošću, utemeljeno na nekoj zabludi. Duhovito je, ali ipak odbijam usvojiti ovakvu misao kao životnu vodilju.

Arthur Schopenhauer je rekao kako sreća dolazi od subjektivnih osobina – plemenitog karaktera, poduzetnog duha, sretnog temperamenta, vedrog uma i zdrava tijela. Ljudi se, smatra on, više trude steći materijalno nego duhovno bogatstvo, bez obzira što našu sreću određuje ono što jesmo, a ne ono što imamo.

No, valja imati na umu da su ovo misli uglednog njemačkog filozofa koji je živio u 18. i 19. stoljeću, a nije bez vraga da je proglašen ocem metafizičkog pesimizma i da je svijet smatrao besmislenim mjestom. I dok bih prvu definiciju sreće koja potiče iz vedra uma i zdrava tijela odmah mogao prihvatiti, ovo s materijalnim mi zvuči preidealistično.

Ovih dana, kad se u Zagrebu grijemo na velikim ljetnim vrućinama, čini se da svijet izgleda ljepši iz klimatiziranog BMW-a nego iz Fiće s otvorenim prozorima, pa vozača od propuha užeže u križima.

Bolje živjeti sto godina kao bogataš, nego jedan dan kao siromah, duhovita je misao iz stripa mog djetinjstva „Alana Forda“. Strip je to o grupici vječitih luzera, čiji je život ispunjen brojnim zanimljivim događajima koje smo mi klinci „gutali“ čim bi se pojavili na kioscima „Vjesnika“.

Mi Zagrepčani volimo reći da je „svugdi lepo, al’ doma je najlepše“. Koliko god to zvučalo kao otrcana fraza, u mom se životu stalno vraća kao životna konstanta. Uopće ne mogu zamisliti da bih mogao živjeti negdje drugdje, a ne u Zagrebu.

„Zagreb te zove, dođi na Zagrebov stadion“, pjevao je 1980. godine Davorin Bogović. Za mene, kao već poodraslog, da ne kažem ostarjelog vječitog  klinca koji nikad nije bio navijač Dinama nego zagrebačkog nogometnog siročeta NK Zagreb, ova pjesma svaki put iznova izazove neku sretnu vibru.

Za kraj ove kolumne ostaje mi da na stari gramofon stavim staru plejku, sa spomenutom starom pjesmom „Zagreb te zove“ Prljavog kazališta (koje je dobilo ime po jednoj epizodi „Alana Forda“) i da se uz pucketajući zvuk osjetim ponovno sretan i mlad.