autor:: Romano Bolković 12/12/2012 15:08
Jedan moj dragi prijatelj, prilično istaknuti komentator političkih zbivanja zemlje, nedavno je kazao da se na nadolazećim izborima u Zagrebu dokida bipartijnost. Ne moram posebno obrazlagati argumentaciju, iako valja kazati jedno: ni na državnoj razni, pa ni u Zagrebu, mi nemamo posla s klasičnom bipartijnošću, nadasve ne kad je SDP na vlasti: HSLS jednom, HNS danas, dakle ono što je po samorazumijevanju libealnodemokratski element, in nuce je ono za čime, kao za panacejom svih hrvatskih boljki, tragaju mnogi hodoćasnici na Trećem putu.
A opet, čini se da je bipolarizacija našega društva povijesno, dijakronijsko obistinjenje usuda ovoga naroda, dočim je aktualna bipartijnost tek njegova sinhrona politička forma: kroz cijelu se hrvatsku povijest ta polarizacija dade pratiti u dijakronijskom mijeni raznih oblika tog dualiteta, da bi današnja bipolarizacija političkoga polja kojim dominiraju SDP i HDZ bila tek jedan od sinhronijskih avatara te, izgleda, privilegirane forme političkog života Hrvata.
Kako bih propitao tezu svoga prijatelja, razvio sam ovu analitiku: laburisti će, sudeći po sadašnjim anketama i trendu, svakako uzeti desetak mjesta u Skupštini, ali neće to biti jedina ni najmarkantnija promjena u odnosu na sadašnje stanje. Prethodno treba kazati da hrvatski bipartizam nije sam po sebi problem; problem je tip toga bipartizma. Naime, dvije suprotstavljene strane nisu zastupnice, recimo, rada i kapitala, kako sam nebrojeno puta isticao, ali, zanimljivo, ne samo ja, nego i jedan od nekdašnjih korifeja ljevice, Mato Arlović, naime: nema tu govora o nekakvoj lijevoj i desnoj političkoj opciji, nego je naš bipartizam posebnoga kova.
U Hrvatskoj se od obnove njene državnosti pokušava nametnuti ideja o nosivom antagonizam društva na koji je moguće svesti sva druga socijalna proturječja Hrvatske: ideja o prasukobu crvenih i crnih, partizana i ustaša.
O tome sam u „Obzoru“ nedavno napisao sljedeće: „U Hrvatskoj se naime ustrajno pokušava vladati tako da se dinamika društvenih procesa umjetno antagonizira oko dva politička pola: totalitet društvenih proturječja reducira se na apovijesni konflikt zasnovan po uzoru na klasnu borbu. S jedne strane tako se politički perpetuira pozicija moći hrvatskog političkog establishmenta, dok se s druge evokacijom ekstremnih ideologija u Hrvatskoj suspendira bilo kakva mogućnost artikuliranja građanske pozicije: ovi atavizmi zapravo prekivaju cijelo polje političkog, ne ostavljajući prostor nikakvoj građanskoj opciji, dapače je tendenciozno onemogućuju, jer upravo s te pozicije recidivi dvaju totalitarizama XX. stoljeća postaju passé, politički anakroni i suvišni.“
Otkud ta volja da se hrvatsko društvo podijeli bipolarno a stranačka scena bipartijno? I, je li možda ovakva optika simplifikacija: ima ih koji svođenje stranačke scene na sukob crvenih i crnih upravo tako vide, argumentirajući da je bipolarnost svojstvena liberalnoj demokraciji, a kada je riječ o ideološkoj bipolarnosti, nje u Hrvatskoj gotovo da i nema osim kao medijske doskočice.Ponajprije, raspravimo uvodnu opasku o jednom temeljnom konfliktu koji sažimlje sve društvene suprotnosti.
Takav je nazor recidiv vremena u kojem se sva društvena dinamika izvodila iz sukoba klasa, i rekvizitarij je nadživljenih teorija: takvo fundamentalno proturječje naprosto ne postoji. Kao što je odavno opomenuo Boris Buden: „Više se ne može podignuti jedna jedina barikada koja bi društvo podijelila u dva međusobno jasno suprotstavljena tabora.“Pa ipak, iako znamo da takva apriorna demarkaciona linija ne postoji, mi se ipak vladamo kao da nas ona prema jasnom ideološkom planu vječno razdvaja na Hrvate i ine, HDZ-ovce i SDP-ovce, vlast i oporbu, ljevicu i desnicu, euroskeptike i euroentuzijaste, patriote i jugonostalgičare, urbane i turbofolklorne… u osnovi na crvene i crne, koji se izdaju za povlaštene zastupnike socijalnog i nacionalnog, avangardu radničkog i nacionalnog pokreta, ukratko za ur-antagoniste svih društvenih, kulturnih i političkih sukoba. Sve te kategorije – ljevice i desnice, socijalnog i nacionalnog, odnosno partizana i ustaša – u političkom su smislu deskriptivne kategorije, tj. ne treba ih shvaćati esencijalno.
Upravo zato što je razlika između SDP-a i HDZ-a minimalna, odnosno uvijek već determinirana pritiskom izvana, koji je glavni faktor politike u Hrvatskoj, projicira se antagonizam u prošlost, pa izgleda kao da se to odvija sukob između komunista i fašista, unatoč tome što danas svi jako dobro znamo da ni jedni ni drugi to više nisu. Partizani i ustaše su projekcija kojom se nadomješta nepostojanje stvarnog antagonizma. Riječ je o dvije garniture koje se bore za povlašteni položaj u društvu. Kako u tome nema nikakve principijelne razlike, ta se razlika artikulira kao ostatak starog antagonizma.
Kad se već inzistira na nekakvom prasukobu koji bi čuvao eho klasne borbe – SDP i HDZ, nužno je anticipirati, ne javljaju se kao zastupnici kapitala i rada. U ovom projektu društvenog dizajna suvremene Hrvatske, HDZ i SDP oslanjaju se na mutne reminiscencije o ustaštvu i partizaniji, o nacizmu i boljševizmu, oslanjajući se na nejasne strasti koje prate raspravu o nacionalnoj povijesti, a ne na jasnu pojmovnu refleksiju o njoj.
Time HDZ i SDP proizvode circulus vitiosus te povijesti: ovdje povijest nikako ne može učiniti iskorak iz prošlosti, iz separatnih jugoslavenskih obračuna II. Svjetskog rata, pa se tragična hrvatska povijest opetuje se kao farsa: živimo u vječnoj ´41., a naša povijesni narativ boluje od karcinoma fabule: napreduje nazadujući, degenerira.Ovi apriorni antagonizmi klasificirani po zadanom ideološkom planu prasukoba crvenih i crnih imaju dvije funkcije: jedna je spomenuto perpetuiranje vlasti, tj. samoproizvođenje potrebe jednih za drugima čime se legitimira povijesna neophodnost nomenklature koja Hrvatskom vlada od njena osamostaljenja, dok je druga konformistička laž koju o sebi proizvodimo u sferi društvene refleksije.
U Zagrebu će se dogoditi da se takva bipartijnost i ta bipolarizacija društva posve dokinu: naime, uz laburiste, tu valja računati i na koaliciju HSLS-HSS, koja neće proći sasvim nezapaženo, naprosto nošena sve izrazitijim interesom za Ferdeljia. Bandić je posebna priča, unatoč bliskosti HDZ-u, i kao što vidimo politička mapa Zagreba uopće se neće dati svesti na trilateralu: SDP-laburisti-HDZ, već je lako moguće zamisliti situaciju da nakon ovih izbora u Zagrebu po prvi puta imamo ponovljene izbore, naprosto stoga jer je laburistima, da bi rasli do parlamentarnih izbora, sasvim neprihvatljiva koalicija bilo s SPD-om, bilo s HDZ-om (uostalom, ta i nije dovoljna za vlast u Zagrebu), ona s Kosorom ih ne zanima jer se naprosto ne čini izglednom dobitnom kombinacijom, a Lesar je, in ultima linea, dovoljno lukav i samodiscipliniran da dvije godine apstinira od vlasti i svoj oporbeni kvantitet u Zagrebu – jer laburisti će rasti sve do trenutka u kojem će morati ponuditi svoj odgovor na zagonetku postojanja – pretoči u osnovno pogonsko gorivo i kvalitet izbora na državnoj razini.
Bernardić, doduše manje no s Milanovićem, ionako ima muke s Kovačevićem, jer smatra da mu je HNS u Zagrebu koaliciono samo uteg i onaj manjak koji donosi takav tip suviška, pa se SDP itekako morao uokolo raspitivati o mogućim koalicionim postizbornim partnerima: SDP i HNS u Zagrebu teško da mogu samostalno pobijediti. HDZ još i manje, baš kao i koalicija HSLS-HSS-Zeleni etc., etc. (Nezavisna lista Tatjane Holjevac i slične manje formacije.) No, do izbora ima još podosta, i moguć je i nekakav epohalni obrat, neki događaj koji poput Oluje jednostavno mijenja paradigmu i sve dotadašnje analize čini bezvrijednim, a opet, štošta govori u prilog tome da takvog obrata ovdje neće biti, jer, u Hrvatskoj danas postoje dvije sjenovite tendence koje dominantno oblikuju vidljivu političku scenu: prva, koja priželjkuje dva mandata SDP-a (i drugi Josipovićev mandat) uz moguću posvemašnju (to je maksimalistička varijanta) demontažu HDZ-a (recimo, mada je to naivna perspektiva, nakon katastrofalnih izbornih rezultata još prije ljeta organizira se izvanredni sabor HDZ-a, na kojem Jadranka Kosor, Šeks itd. pokušaju ono što mislim da je nemoguće, dapače, što je po meni posvemašnje nerazumijevanje politike u Hrvatskoj, njenih procesa i osnovne logike zbivanja, ali što mnogi priželjkuju, a to je micanje Karamarka, Brkića i ekipe uz revival oldtimera, stanoviti hororeskni povratak potisnutog), i druga, koja u tišini razvija svoje figure po nacionalnoj šahovnici, sub rosa, kako to već PS službe Karamarka i Brkića nalaže, i koja se nada već na sljedećim parlamentarnim izborima – a ja mislim da to nije sasvim bez izgleda – vratiti vlast u svoje ruke. Paradoksalno, ali obje te tendence, mada sasvim suprotstavljene, računaju na postojanost istog poretka stvari, na gorespomenutu kolotečinu bipartijnog perpetuiranja i laži o našoj političkoj stvarnosti i vlasti koja iz te fantazme proizlazi, pa niti jednoj niti drugoj strani nikako ne odgovara nekakav Badiouov nenadani Događaj.
Konačno, u Hrvatskoj, ako je takvih Događaja posljednjih desetljeća i bilo, onda se mora uočiti da su i oni fake, tj. brižno planirane akcije koje za cilj imaju stvoriti privid da se je sve promijenilo, da bi uistinu sve ostalo isto. Na kraju, kako god završila ova lokalnosamoupravna izborna priča u Zagrebu, ona će metonimijski poslužiti kao predznak vremena koja dolaze: zamislimo na trenutak da se povratak potisnutog počne odvijati u znaku veće prisutnosti i tema i protagonista devedesetih – lako je to zamisliti, budući da su teme uglavnom pometene pod tepih, nikada apsolvirane, a protagonisti se vrlo lako mogu u kratkom vremenu reaktivirati, kao što svjedoči obrat imena Gotovina, pa ja ne vidim tko to, poput Pašalića, ne bi bio u stanju, u situaciji recimo Milanovićevog nesretnospomenutog Referenduma, izaći na svjetlo dana i u takvom Mundus Inversusu ponovo potražiti svoje mjesto pod suncem – tj. da se ova desna magma koja se sada, što je naročito zanimljivo, daleko od očiju javnosti i bez ikakvog medijskog interesa koagulira u Karamarkovom atanoru i destilira u Brkićevoj retorti, pa uz stanovitu socijalnu krizu sličnu grčkoj ili španjolskoj, sva taj lava proključa i izbije na površinu to eruptivnije, što je većom snagom bila potiskivana posljednjih desetak godina prividne Mesićeve i naročito lažne Sanaderove „građanske“ idološkopolitičke nezainteresiranosti za nacionalno.
Dovoljno je u takvom se scenariju zapitati kako će se onda, ako je zaista populist, vladati Lesar, u vremenima u kojima populisti, po logici stvari, hrle udesno? Možda nestabilnost vlasti u Zagrebu, u takvoj optici, i nije najsretniji ishod izbora koji slijede: uz sve ekonomske, socijalne i ine nedaće, pridođe li tome i krhka vlast koja se stalno iznova mora formirati u jalovim koalicijama koje imaju samo jedan program, a to je onaj Duceov: ja hoću vlast, eto nam prirodnog staništa desnice od koje je desnije samo – zid.
Jasno, u Hrvatskoj je sretna okolnost da su ‘ustaše’ listom i ‘udbaši’, pa ti procesi ipak nekako bivaju kontrolirani. Sve u svemu, kad ovako na glas razmišljam, ispada da niti će izbori donijeti željeni otklon od bipolarizacije društva i slom bipartijnog sustava vlasti u gradu i, potom, državi, niti se čovjek ovdje ima nadati ičem dobrom.
Jer, zamislimo na tren sve obratno: zamislimo da odjednom Obama objavi, i istom dobije drugu Nobelovu nagradu za mir, da je recesija 1.1.2014. prošlost, te da slijedi Eon Prosperiteta; mala Hrvatska, konzekventno, sada članica EU, kupa se u izobilju i blagostanju, lavovi i srne leže jedni do drugih po sočnim padinama Papuka, sve prizori kao iz Kule stražare: Idila, jednom rječju. I? Što je posljedica toga? Posljedica tog zamamnog užasa petrifikacija je postojećih političkih formacija, stranaka i odnosa. Dakle, opet isto. Užas.
Bilo dobro ili zlo, u Hrvatskoj se ništa nikada ne mijenja. Evo dokaza iz jednog mog davnašnjeg teksta: „Da stvar bude gora, taj se prasukob u hrvatskoj povijesti ne svodi na onaj ustaša i partizane, štoviše nije svodiv ni na dvije totalitarne ideologije dvadesetog stoljeća, nacizam i komunizam, koji su u Hrvatskoj – jer jedno zlo nikada ne dolazi samo – imali svoje autohtone inačice. Primjerice, moguće je prizvati u sjećanje tridesete godine i polemiku Kerubina Šegvića i Miroslava Krleže: pišući o to sukobu, književni teoretičar Zoran Kravar apostrofira „odrješiti kulturnopolitički dualizam“, „sliku hrvatskog društva kao poprišta samo dviju nepomirljivih političkih volja”, one “idealističke” kao krajnje desne, i one materijalističke kao krajnje lijeve. Sam Kravar, sumirajući raspravu o sudbini hrvatskoga naroda u 20.stoljeću, zaključit će da se „hrvatski narod u svim velikim kušnjama modernog doba … ponašao kao društveni organizam s nedjelotvornom sredinom, a s dobro organiziranim ekstremima.“
Očito, u Hrvatskoj je ova optika dugovječna, no bez obzira na povijesne mijene razlog joj je jedinstven: pretpostavljeni raskol društva na ekstreme vapi za zlatnom sredinom građanske neutralnosti. Hoće se reći: i tridesetih i danas između ljevice i desnice, u masivnom sukobu crvenih i crnih, zagubio se građanin: protagonist liberalne demokracije. Dan rađanja njegove individualne samosvijesti biti će i dan emancipacije onog Trećeg puta s početka teksta. Tek tada, u mjesecu limburgu, moći ćemo uistinu govoriti o slomu bipartijnosti i ukidanju bipolarizacije.
