U Zagrebačkom kazalištu mladih održano je novo izdanje popularne tribine „Čitanje kazališta”, koja okuplja ljubitelje teatra i književnosti te publici omogućuje da se s kazališnim djelom upozna i prije njegova izlaska na scenu. Ovoga puta susret je bio posvećen dramskom tekstu „Nikaragva” autora Adama Hribara, a razgovor je poslužio kao uvod u nadolazeću premijeru istoimene predstave.
Riječ je o tekstu koji se bavi obiteljskim odnosima, međugeneracijskim nerazumijevanjem i neizgovorenim obiteljskim napetostima. Iako se tematski naslanja na dugu tradiciju obiteljske drame, Hribar toj temi pristupa na specifičan način, stvarajući situacije u kojima komunikacija među likovima ne prestaje, ali se njezin stvarni sadržaj ne uspijeva ostvariti. Upravo se u tom prostoru između izgovorenog i prešućenog razvija posebna dramaturška napetost.
Kazališni kritičar Leon Žganec Brajša istaknuo je kako je zanimljivo to što se nerazumijevanje među likovima nikada ne pretvara u potpuni prekid komunikacije, nego ostaje unutar razgovora u kojemu se bitne stvari zapravo ne izgovaraju.
„Nikaragva” je dramski tekst Adama Hribara, dramatičara i dramaturga mlađe generacije, koji je na neki način tekst o obiteljskim odnosima i nastavlja se na dugu tradiciju i velik broj tekstova koji se bave pitanjima nerazumijevanja i neizgovorenih obiteljskih tenzija. Međutim, način na koji Hribar pristupa tom problemu poprilično je zanimljiv jer se to nerazumijevanje nikada ne prelije u gubitak komunikacije, nego ostaje u domeni komunikacije u kojoj ništa nije izrečeno”, objasnio je Žganec Brajša.
Dodao je kako se tekst nalazi na svojevrsnoj granici između odlaska u apsurd i potpunog razaranja građanske konvencionalne situacije kakvu poznajemo iz dramske tradicije, osobito kazališta apsurda. Upravo ta rubna pozicija daje tekstu specifičnu atmosferu i otvara prostor za različita čitanja.
Razgovor na tribini usredotočio se i na tematske i estetske slojeve Hribarova teksta. Polazeći od tradicionalne forme obiteljske drame, autor je oblikuje oštrim, neugodno iskrenim i duhovitim jezikom. U središtu su obiteljski problemi koji se prenose s generacije na generaciju, bez vidljivog pomaka u odnosima među članovima obitelji.
U drami su prisutne tri generacije – djed i baka, majka i otac te djeca – čime se otvara pitanje koliko se obrasci ponašanja, nerazumijevanja i neizgovorenih sukoba ponavljaju kroz vrijeme. Obiteljski odnosi prikazani su kao prostor u kojem se generacijska iskustva i problemi nasljeđuju, dok mogućnost stvarne promjene ostaje upitna.
„Ovdje su ti obiteljski problemi, ta obiteljska nerazumijevanja i zapravo generacijsko prenošenje izostanka bilo kakvog pomaka u obiteljskim odnosima. U drami postoje tri generacije, dakle djed i baka, majka i otac, recimo to tako, i djeca. To je pomak koji se događa na rubu između potpunog razaranja građanske mogućnosti komuniciranja i teatra apsurda, ali i kazališta koje je gotovo angažirano u otvaranju problema obiteljskih odnosa”, rekao je Žganec Brajša.
Tribina kao prilika za drugačije čitanje kazališta
Tribinu „Čitanje kazališta” uređuje i vodi pisac i kazališni kritičar Srđan Sandić, koji je osmislio format susreta u kojemu o kazališnim tekstovima i predstavama govore ljudi izvan autorskog tima. Takav pristup publici pruža mogućnost da djelo sagleda iz različitih perspektiva, upozna njegove tematske i društvene slojeve te se aktivnije uključi u promišljanje predstave prije nego što je pogleda.
Sandić je istaknuo kako je kontinuitet tribine upravo u ideji da se o kazalištu razgovara na drugačiji način, uz sudjelovanje sugovornika koji tekst ne promatraju nužno iz pozicije njegova autora ili redatelja.
„Ova tribina ima svoj kontinuitet u smislu ideje da progovara o kazalištu i kazališnim predstavama na način da dovodimo ljude koji nisu nužno, odnosno svakako nisu dio autorskog tima. Dovodimo ljude koji o tekstu razmišljaju na drugačiji način. Pritom publiku zapravo nagovaramo da se uključi u predstavu prije same predstave, da dođe pogledati je, a zatim o njoj počne razmišljati na širi i odgovorniji način”, rekao je Sandić.
Govoreći o predstavi „Nikaragva”, najavio je kako publiku očekuje nešto drugačiji obiteljski prikaz od onoga na koji je navikla. Prema njegovim riječima, riječ nije o standardiziranoj i predvidljivoj hrvatskoj obiteljskoj priči, nego o djelu koje donosi drukčiji pogled na obiteljske odnose. Pritom je posebno istaknuo autora Adama Hribara, kojega smatra jednim od važnih dramskih autora svoje i budućih generacija, kao i mladog redatelja Patrika Sečana, koji sve hrabrije dolazi na velike kazališne scene.
Tijekom tribine sudionici su se osvrnuli i na likove drame, opisujući ih kao svojevrsne beketovske otpadnike građanskog društva i vlastite obitelji. Njihove situacije i odnosi otvaraju mogućnost prepoznavanja različitih generacijskih iskustava, ali i pitanja koliko se pojedinci mogu odmaknuti od obiteljskih obrazaca u kojima su odrasli.
Sandić je pritom istaknuo kako bi se pripadnici današnje generacije mogli prepoznati u likovima, odnosno u njihovim iskustvima i okolnostima, ili barem u ljudima iz vlastitog okruženja.
„Čini mi se da bi se s likovima ponajviše mogla poistovjetiti jedna generacija, upravo zato što je riječ o generaciji kojoj pripada i autorstvo koje danas govori. Mislim da bi oni u najmanju ruku mogli prepoznati svoju rodbinu oko sebe”, kazao je Sandić.
Razgovor je otvorio i širu društvenu perspektivu, postavljajući pitanje u kojoj je mjeri „Nikaragva” dijagnoza konkretnog zagrebačkog društvenog sloja, a koliko univerzalna priča o melankoliji čitave jedne generacije. Upravo se u tom spoju osobnog i društvenog krije dodatna vrijednost teksta koji kroz obiteljske odnose progovara o komunikaciji, naslijeđenim obrascima i teškoćama razumijevanja među ljudima.
Tribina „Čitanje kazališta” tako je još jednom publici ponudila priliku da kazališni tekst upozna izvan uobičajenog gledateljskog iskustva. Razgovor o „Nikaragvi” pokazao je koliko se različitih pitanja može otvoriti kroz obiteljsku dramu te kako kazalište može potaknuti promišljanje odnosa koji su istodobno osobni, generacijski i društveni.
ČLANAK JE SUFINANCIRAN SREDSTVIMA FONDA ZA POTICANJE PLURALIZMA I RAZNOVRSNOSTI ELEKTRONIČKIH MEDIJA
