Autor: Marin Knezović 10/26/2015 12:27
Sjećanja iz djetinjstva blijede. Gube se slike, zaboravljaju riječi. Često od njih ne ostaje ništa od onog što smo pojmili slušanjem i gledanjem ali, iz nekog razloga, ostaju memorirani mirisi. Tako ljeto moga djetinjstva u Novog Zagrebu obilježava miris, miris paljevine. Smrad zapaljene plastike, gume i ostalog smeće širio se za topla vremena sa smetlišta u Jakuševcu cijelim istočnim dijelom Novog Zagreba. Svima nam je bilo normalno da zagrebačko odlagalište otpada gori svako ljeto.
Ne samo to. Novozagrebačkim klincima smetlište je bilo i igralište. Tamo se moglo pronaći sve i svašta. Posebno nam je bio privlačan medicinski otpad. Ovaj se danas posebno pažljivo uklanja, no nekada se bacao poput bilo kojeg drugog smeća. Privlačila su nas šprice iskorištenih injekcija. Među kravama i svinjama ne smetlištu (kojih mlijeko i meso su potom jeli Zagrepčani ) mi smo tražili odbačene medicinske štrcaljke. S dragocjenim plijenom odlazili bi u školu, u školskom wc-u punili bi ih vodom i potom bi se međusobno prskali. Pravo čudo kako se među nama nije proširila ni kuga ni kolera.
Danas se odlagalište otpada pokraj Jakuševca doživljava kao problem samo navedenog sela. U stvarnosti zagrebačko smetlište utječe na život desetaka tisuća ljudi. Ono je, nasuprot stanja sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, uređeno daleko bolje, no problem ostaje.
Snimka tuče dvojice stanovnika Jakuševca, vezana za odštetu za umanjenu vrijednost nekretnina u blizini smetlišta, problem odlagališta otpada ponovo je gurnulo u prvi plan. Ona je na jedan način, na granici između smiješnog i tužnog, upozorila na promašenost ‘rješavanja’ problema zagrebačkog smetlišta. Milan Bandić je problem ‘sanirao’ tako da se nagodio sa jednom malom, ali dobro organiziranom skupinom stanovnika tog nekada turopoljskog sela, danas novozagrebačkog naselja, koja posjeduje nekretnine u blizini odlagališta. Osigurao im je odštetu, koja na kraju doseže iznose koje daleko nadmašuju vrijednost navedenih. Za gradski proračun bilo je povoljnije da su se navedene zemlje i zgrade otkupile.
Ne samo da gradski proračun trpi, nego i su i Jakuševčani nezadovoljni. Zašto neki dobivaju tisuće eura svake godine, a neki ne? Iz potkupljivanja i igranja na ljudsku pohlepu ne može nastati ništa dobro. Na kraju u dvadesetprvom stoljeću gledamo smiješno-tužne tučnjave koje podsjećaju na obračune Kanonika i Jožice Kičmanovića Zgubidana u romanu ‘U registraturi’ Ante Kovačića.
Cijeli koncept ‘odštete’ je od početak pogrešan. Smetlište šteti cijelom istočnom dijelu Novog Zagreba, kao i naseljima na sjevernoj obali Save, nasuprot odlagalištu. To ne znači da se zalažem da deseci tisuća ljudi trebaju primati novčanu odštetu u vlastite novčanike. Ako se željelo na neki način odštetiti građane u okolici smetlišta to se trebalo učiniti neizravno, pojačanim ulaganjem u infrastrukturu i slično.
Ovako ne samo da se doslovno valjamo u smeću nego to činimo i u prenesenom značenju.
