Piše Robert Hirc, zastupnik Reformista u Gradskoj skupštini Grada Zagreba
Sjednice Gradske skupštine znaju biti naporne, a kako je skupštinska dvorana zamračena zbog kamera, zastupnici ne vide danje svjetlo. Stoga je jednosatna pauza prilika za šetnju po Gornjem gradu, ali i za ručak u prizemlju ove lijepe, stare gradske vijećnice, koja je u prošlosti bila i kazalište.
Pauzu za ručak najavljuje predsjedavajući na sjednici, što uvijek bude popraćeno veselim osmjesima i komentarima gradskih vijećnika. Prilika je to, uoči objeda da se uhvati i pažnja kakvog medija i dade izjava o prijeporima s netom prekinute sjednice. Oni kojima politika ne teče venama, nego kroz želudac, prednost daju ručku. Spuštaju se u laganom kasu niz stepenice i što se više približavaju dvorani u kojoj se jede, kas prelazi u galop. No, koliko god se žurili, uvijek ima i bržih.
Zastupnike čeka bogati švedski stol. Nitko neće ostati gladan i to znaju i zastupnici, pa strpljivo čekaju u redu za hranu. Ima i onih koji preskaču red i zaobilaznim putem dolaze s druge strane. Štrukli uvijek prvi nestanu, a bude na našem stolu svega; voća, povrća, variva, raznih salata, ribljih pohanaca, pilećih pohanaca, pohanaca teško prepoznatljivog sadržaja, krumpira, riže s plodovima mora, komada mesa u saftu koji uvijek nekim čudom završe na zastupničkim kravatama… Kolači su zastupljeni skromno, pa ih lukavi zastupnici trpaju na tanjure zajedno s povrćem i mesom u saftu. Nema brige; i tako će sve završiti na istom mjestu, ali ako ne požuriš, ostaješ bez slatkiša.
Bilo je, nažalost i slučajeva mučnine zbog prebrze konzumacije.
Stolovi za konzumaciju su visoki, prekriveni stolnjacima koji su u početku bijeli, a kasnije šareni i ne baš veliki, pa se jede u stajaćem položaju, a stolica nema. Ni stolova nema dovoljno, pa se zastupnici guraju. Nerijetko se desi da odeš po dodatnu porciju hrane i ostaneš bez mjesta.
Suprotno nekim pretpostavkama, ideološki nespojivi zastupnici ipak ne dijele stolove i ne druže se u pauzama za ručak. Svi se tek pomalo upoznajemo, a nama s političkog centra lakše je uspostaviti komunikaciju s oba ideološka pola, nego što je to njima međusobno. Meni kao pripadniku stranke Reformista ionako ideološke vrijednosti nisu na glavnom meniju, već stvarni životni projekti.
Netom prije ručka, jedan me kolega (i ne samo mene) na sjednici Gradske skupštine nazvao prevarantom, podlacem i nedostojnim posla koji obnašam.
I prije sam pisao u svojoj kolumni o potrebi lijepog ophođenja i uvažavanja tuđih stavova. Čak i jedna od starih horvatskih regula lepoga ponašanja kaže da če se z nekim spominaš – ni lepo pajdašu pred nosom z rokami lamatati i mahati, natreskavati ga, za opravu ga natezati, z rokami ga poguravati ili z laktom vu rebra drukati. A ak pri stolu nešči još po malo nekaj jede – ni treba spovedavati kakvi odurni vic gde je dreka ili kakve druge gnjusobe, kaj se nebi siromak onaj jedec tu zbljuval. Ni spametno pripovedati ni kakav politički vic, jerbo moreš v rešt dojti.
Jedna od čarolija našeg divnog Gornjeg grada je da s obližnjih crkava zazvone naša stara zvona baš u pravom trenutku da otklone ružne misli. Jer ak pri stolu nešči spelava norije i za šalu norija i tebe dotakne, treba je z smehom sprejeti i ne kvariti veselo raspoloženje pajdašije.
Do nastavka sjednice odlučih još i prošetati po Markovom trgu. Jesensko sunce sve je slabije i toplih dana neće biti još dugo.
