U svijetu gdje zdravstvene usluge često ostaju rezervirane za one koji mogu doći do njih – fizički, informacijski, logistički – pojavio se projekt koji je odlučio krenuti obrnutim putem. Umjesto da bolesni traže pomoć, pomoć je krenula prema njima. Tako je u Zagrebu, prije godinu dana, zaživio pilot-projekt Mobilnog tima Službe za mentalno zdravlje i prevenciju ovisnosti. Tiho, bez velikih najava, ali s jasnom porukom: i oni na rubu zaslužuju skrb. Možda čak i više od svih nas.
Mobilni tim čine psihijatar, psiholog i medicinska sestra. Tri osobe koje, više od svog stručnog znanja, u ovom kontekstu donose ljudskost. Jer nije isto kad psihijatar čeka u ordinaciji, i kad dolazi na prag kuće u kojoj se mentalno zdravlje urušava tiho, dugo i često nevidljivo. Projekt se rodio iz potrebe – iz stvarnosti u kojoj mnogi stariji građani, osobe s kroničnim bolestima, nepokretni, ljudi s demencijom, ovisnici i njihovi skrbnici jednostavno ne mogu “izaći na termin”. No njihovi problemi time nisu ništa manji. Upravo suprotno.
Ono što ovaj projekt čini velikim nije njegova veličina, nego njegova smjelost. Smjelost da se proba drugačije. Da se mentalno zdravlje ne veže isključivo za bolnice, hitne službe, ni za stigmu. Da se skrb pomakne iz institucije u zajednicu, iz čekaonice u dnevni boravak, iz sistema u – život.
Naravno, bilo je i izazova. Jedan tim, jedno vozilo, ograničeni resursi, ograničeno vrijeme. Projekt je mali, još uvijek u povojima. Administracija je spora, javnost još uvijek slabo informirana, a stigma prema psihijatriji i dalje žilava. No to je realnost svih početaka. Puno važnije pitanje je: ima li smisla? Odgovor je – nedvojbeno, da.
Osobe koje ne mogu doći u naše ambulante kojih je više u gradu Zagrebu, bilo radi svojeg fizičkog ograničenja, bilo radi dobi, bilo radi neke druge bolesti, koja ih ograničava, dobije uslugu u kući. Pregled je to psihijatra. Od prošlog mjeseca imamo u mobilnom timu psihologa pa je tu mogućnost pružanja psihološke podrške, kao i savjetovanja koje provodi medicinski tehničar, prvostupnik sestrinstva. … Ono što nam se pokazalo je da ljudi rado prihvaćaju tu mogućnost. Osobito ljudi koji su starije životne dobi. Preko 50 posto ljudi koje smo obišli su osobe starije životne dobi, koje boluju od demencije ili od depresivnih poremećaja. Rado psihološku podršku prihvaćaju neformalni njegovatelji tih osoba. Ono čega smo postali svjesni isto tako, budući da smo jedna od važnijih sastavnica u izvanbolničkom liječenju ovisnosti, jest da su naši ovisnici sve više osobe starije životne dobi, ulaze u peto desetljeće života, obolijevaju od različitih i tjelesnih bolesti ili imaju poteškoće u kretanju ili neke druge kronične bolesti. Tako da i njima pružamo uslugu i tako održavamo kontinuitet njihovog liječenja, što nam je zaista važno.
– Marija Kušan Jukić, voditeljica Službe za mentalno zdravlje i prevenciju ovisnosti NZJZ „Dr. Andrija Štampar“
Ovaj tim ne liječi samo pacijente – on liječi praznine u sustavu. Tamo gdje su do sada padali kroz rupe birokracije i zanemarivanja, ljudi sada imaju nekoga tko ih vidi. Tko ih posjećuje. Tko sluša. A u svijetu gdje se sve više ljudi osjeća nevidljivo, to je gotovo revolucionarno.
Štoviše, ovaj projekt otvara vrata širem razmišljanju o tome što zapravo znači dostupna zdravstvena skrb. Ne samo fizički dostupna, nego emocionalno, kulturološki, društveno. Jer dostupnost nije samo pitanje rampe za invalidska kolica ili javnog prijevoza. To je i pitanje povjerenja, informiranosti, poštovanja različitih životnih okolnosti.
Mobilni tim nije rješenje svih problema mentalnog zdravlja u zajednici. Ali je početak drukčijeg puta. Onog na kojem sustav ne čeka da čovjek padne, nego ga pokušava uhvatiti. Na kojem pomoć nije apstraktan pojam, već konkretan dolazak – s imenom, licem i empatijom. Na kojem skrb ne znači “dođite k nama”, nego “mi dolazimo k vama”.
Nakon godine dana, jedno je jasno: ovaj tim ne bi trebao ostati pilot-projekt. On bi trebao postati pravilo. Trebalo bi ih biti više – u svakom kvartu, u svakom gradu. Jer mentalno zdravlje nije privilegija. To je temeljno ljudsko pravo. A pravo koje se ne može ostvariti – nije pravo. Mobilni tim u Zagrebu to pravo polako, ali sigurno, pretvara u praksu.
ČLANAK JE SUFINANCIRAN SREDSTVIMA FONDA ZA POTICANJE PLURALIZMA I RAZNOVRSNOSTI ELEKTRONIČKIH MEDIJA
