Autor:: Željko Senečić 7/22/2010 21:22
PULA vs ZAGREB
Za hrvatske političare na vlasti Hrvatska počinje postojati 1990.
Hrvatsko zdravstvo, hrvatska privreda, hrvatska kultura. I naravno, hrvatski film i filmski festival u Puli. Festival u Puli samo je promijenio ime. Više se ne zove Festival jugoslavenskog filma, zove se Festival hrvatskog filma. Što je ostalo isto a što se promijenilo?
Ostalo je isto mjesto prikazivanja. Rimska, Vespazijanova arena. Ostao je datum isti . Ljeto.
Žorž Skrigin, šezdesetih, u Beogradu pričao je Radenku Ostojiću i meni u buffetu Avale filma o Pulskom festivalu. Za istim stolom za kojim sada mi sjedimo pijem kavu sa Pogačićem. Snima se sve više filmova, kaže Pogačić Skriginu. Snimamo mi, snimaju Hrvati, pa čak i Crnogorci. Trebalo bi napraviti nekakav filmski festival kakav imaju Česi u Karlovim Varyma. Ja kažem Pogačiću da mi je Aco Sekulović pričao da je u Puli u Areni gledao filmove na nekom festivalu koji je organizirao njegov prijatelj Miroslav Rotar, direktor kina u Puli i pasionirani fotograf. Pula je dobra ideja, odgovi Pogačić, treba samo zainteresirati druga Tita koji voli film, Tito ljeto provodi na Brionima kraj Pule, igra tenis i gleda John Waynea u westernima, zaključi Pogačić. Pogačić je uspio. Kako? Ne znam. Ali 1954. održan je prvi festival Jugoslavenskog filma u Puli. Prvi je dobitnik za režiju režiser Slovenac Čop, najboljom je glumicom proglašena Metka Gabrijelčič, Janičijević je dobio nagradu za glavnu mušku ulogu a film koji je pobijedio zvao se je Vesna.
Što se osim imena promijenilo u Puli: Postavljen je veliki ekran. Arena je dobila novo ozvučenje. Nove stolice. Na festivalu u konkurenciji prikazuju se filmovi koje je financiralo Ministrastvo kulture, dakle država. Naravno, nema više filmova iz Slovenije, Srbije, Makedonije, Bosne, Crne Gore. Nema više glamura koje nužno traži film, nema zvijezda, jer Hrvatska uvjek ima samo jednu zvijezdu a to je predsjednik vlade, Nagrade više nisu novčane, Nema terase u Hotelu Rivijera, nema borbe Sulje Kapića, direktora Jadran filma sa Ratkom Draževićem, direktorom beogradske Avale za primat. Nema više distributera, nema kupaca iz Rusije ni Europe koji gledaju filmove u želji da ih kupe i prikažu u Engleskoj, Njemačkoj, Italiji. Nema utjecajnih stranih novinara i kritičara, nema žirija koje je sastavio komitet za kulturu svake republike ni nagrada po republičkom ključu.
Republički ključ zamijenio je regionalni ključ. U prvim je godinama festivala hrvatskog filma, dakle od 1991., žiri je sastavljao i birao Tonči Vrdoljak, glumac, športski novinar, uzgajivač peradi, potpredsjednik Republike Hrvatske i predsjednik Olimpijskog odbora. Desetak godina članovi žirija su podobni gentlemeni, izabrani od strane Vrdoljaka koji dijele nagrade kako to od njih traži Vrdoljak. Neki članovi su prijatelji Vrdoljaka, većina je zadnji put bila u kinu kada ih je teta odvela na matineju u kino Balkan, neki su sretno djetinjstvo proveli uz ovce, a ne ispred kino platna u mraku provincijskih kina. Podobni filmaši u Vrdoljakovom žiriju odrađuju dugove Vrdoljaku za dobivene filmove ili kapare za sljedeće projekte koje će im odobriti Vrdoljak.
Par godina Vrdoljak drma Pulom, drma hrvatskim filmom, usput se bavi košarkom, nogometom, aviokompanijom, Tuđmanom i Samaranom, sve jednako uspješno.
Ja sam prvi put raskrstio sa Pulskim festivalom šezdeset i neke godine. Pozvan sam da dođem u Pulu i primim Arenu za scenografiju u filmu Rondo. Sa mnom je putovao i muzičar Prohaska koji je pozvan da primi nagradu za muziku. Došli smo u Pulu na svečani završetak i dodjelu nagrada. Dok smo sjedili na terasi Rivijere obavijestili su nas da su naše nagrade ukinute, tj. nagrada za muziku i scenografiju. Na zahtjev Centralnog komiteta nagrade su ukinute, a dodijeljena je nova nagrada koju je dobio Vukotić.
Drugi put doživio sam slično 1998. u Puli sa filmom Dubrovački suton. Večer prije dodjele nagrada član žirija mi nabraja Arene koje je dobio moj Dubrovački suton. Trninić će dobit nagradu za kameru, A Jeričević?, kažem. Jeričević je napravio sjajnu scenografiju, govorim. Nismo ti filmu mogli dati toliko nagrada kaže član žirija. Sljedeći dan Trninić je ostao bez Arene na zahtjev Vrdoljaka.
Vrdoljaku nije bio problem devedesetih Pulski festival ukinuti, što je trebalo učiniti i što bi svaka kultura koju vode ljudi koji imaju malo društvene savjesti učinila. Ali Vrdoljak je baš u pulskoj Areni trebao naplatiti stare dugove.
Na Pulskom festivalu krajem osamdesetih, dok se Srbi manje bave filmom a više Kosovom, Slovenci brisanjem iz Juge, premijerno se prikazuju Glembajevi, film Vrdoljaka u Puli na festivalu. U žiriju Pulskog festivala sjedi vječno podobni Ivanda a još podobniji Papić ima film u Puli. Vrdoljakovi Glembajevi ostaju bez nagrada, Ivanda nagrađuje Papićev film. Jedino Ena Begović iz filma Glembajevi dobiva nagradu za epizodnu ulogu na inzistiranje člana žirija iz Bosne koji je platonski zaljubljen u Krležinu Kastelicu.
U Puli počinje četvrti Balkanski rat. Imotska regija protiv crnogorske regije nekada zvana Crvena Hrvatska i splitsko-dalmatinske regije stoljećima pod Italijom.
Imotska krajina privremeno 1991. pobjeđuje u novoj Hrvatskoj, Vrdoljak jama Pulski festival a u isto se vrijeme dvadesetak puta reprizira serija Glembajevi, Kiklop sedam puta i dvadesetak Zvona, na HTV-u čiji je generalni direktor Tonči Vrdoljak.
Problem Pule i Vespazijanove Arene nastavlja se nakon Vrdoljakove ere iako se značaj Vespazijana ne može mjeriti Vrdoljakovim.
Glupo je nabrajati filmove koji su dobivali nagrade nezasluženo i filmove koji su zaslužili nagrade a nisu ih dobili, jer se ni jednih ni drugih nitko ne sjeća niti ih pamti. Hrvatski film sliči hrvatskom nogometu. Politika bira predsjednika nogometnog saveza, predsjednik bira suce, suci sude kako im kaže predsjednik. Ipak je hrvatski nogomet doživio svjetski uspeh jedne godine sa jednom generacijom igrača. Hrvatska je mogla biti svjetski prvak. Zbog beznačajnog igračkog kiksa to se nije dogodilo. Vjerujem uporno, da i hrvatski film čeka takav trenutak. Ako su Poljaci, Mađari, Česi imali svoj trenutak nema razloga da ga nema Hrvatska.
Prije toga treba Pulski festival ostaviti Puli i Jakovčiću koji će festival otvarati u kratkim hlačama i Kajinu koji će sa leptir mašnom oznojen i nervozan govoriti i dijeliti nagrade. Festival hrvatskog filma preseliti u Zagreb, održati ga ne ljeti nego u kasnu jesen ili zimu.
Selidba iz Pulske arene u kojoj pada kiša, cvrčci cvrče, pospana djeca plaču u ponoć u naručju očeva preseliti u dvorane Cinestara u kojima se mogu filmovi gledati 24 sata sjedeći u udobnim foteljama i žderući kokice. Žiri treba biti sastavljen od uglednih pojedinaca a predsjednik treba biti stranac i plaćen. Festivalu dati srednje evropski značaj. Film sam po sebi je laž. Za film bolji je izbor lažna metropola nego istinska provincija.
