Na asfaltu smo postali jednaki građani neposlušni

Autor: Maja Gujinović 7/16/2010 16:24

Devet nas se našlo u toj marici. Arhitekt, radnik u pizzeriji koji je uzeo slobodan dan kako bi prosvjedovao, gradski vijećnik SDP-a, dvoje novinara, student, voditelj zagrebačkog ureda fondacije Heinrich Böll, članica Mreže mladih i prevoditeljica. U trenutku kada smo stražnjicama takli asfalt prestali smo biti sve od gore navedenog. Vrata marice su se zatvorila za devet jednakih građana koji su prakticirali direktan i zakonit način koji nam pruža demokracija kako bi možda promijenili na bolje nešto veće od nas.

Samo minutu prije smo u Varšavskoj među specijalcima, maricama, fotoaparatima, kamerama, uzvicima građana. Odrađujem još jedan novinarski zadatak. Informacije na mobitele stižu sa svih strana. Političari se međusobno žele ‘otkazati’, tko je što izjavio, tko ima kakav stav. Bitne stvari, no puno manje od činjenice da ne možemo ući u Varšavsku, a između ljudi koji su ostali ‘s druge strane’ koridor specijalaca u ‘robocop’ uniformama. I sve ih je više. Prva grupa ljudi sjeda na Gundulićevu pred ogradu gradilišta, kamion čeka da uđe. I onda kreće scenarij koji se ponavljao cijeli dan i rezultirao s najvećim brojem uhićenja u povijesti Zagreba. Jednog po jednog s taktikom ‘za svaki ud po jedan specijalac’ s ceste ljude prebacuju u maricu. Kako bi mogao proći kamion, koji će pomoći gradilištu da se čim prije završi, kako bi se time prije završila rampa, koja će olakšati ljudima da se čim lakše dočepaju rasprodaje u H&M-u.

I tako grupa po grupa, marica po marica, sve do križanja s Masarykovom. U početku smo se mogli približiti maricama kako bi kroz rešetke vidjeli koliko je ljudi unutra i ima li tko poznat. No, specijalci su se razmnožili, udaljavaju nas sve više. Sa svakim čovjekom kojeg dignu s asfalta čuju se zvižduci i parola: ‘Ne damo Varšavsku! ne damo Varšavsku!’ Tekstove i dalje šaljemo, informiramo javnost, ali je li to dovoljno? Treba još ljudi da zaustavi sljedeći kamion. Zekić sjeda na pod pored njih par.

– Brane šta i ti ideš? Pa tko će ostati raditi? I ja bih – stojim iznad njega zbunjeno. ‘Moram’ odgovara, ‘nije problem pustili su me, Jerko će nastavit’. Iza leđa Sanjinov glas ‘Odi ako želiš, nije problem. Ja ostajem raditi.’ Sekundu mi je trebalo za transformaciju iz novinarke u građanku neposlušnu. Za stvari za koje osjetite da su ispravne, ne treba ni duže. Hvatamo se ruke. Razdvojili su nas. Minutu kasnije u rukama sam četvorice. Digli su me kao perce, opet taktika ‘za svaki ud po jedan specijalac’ i dok tako ‘lebdim’ nad asfaltom do marice iz mene krene samo od sebe ‘Ne damo Varšavsku! Ne damo Varšavsku!

‘Možda Todorić sponzorira?

I marica. Voze nas kroz grad, mi se topimo od vrućine. Prva stanica postaja u Bauerovoj, otvaraju se vrata. ‘Gospodo, ovdje je puno idemo dalje. U policijsku postaju Maksimir.’

-.-Zvonimira Ivanišević / Zagrebancija-.-‘Gospodo, osobne, molim. Marin Knezović, ime oca.’ ‘Slavko’, kaže vijećnik ciničnim osmijehom koji ga nije napuštao ni sljedeći deset sati. Očekivali smo malu prostoriju s rešetkama, vrućinu, nepristojne policajce, žeđ, glad, dugo ispitivanje, a dobili ništa od navedenog. Sljedećih osam sati proveli smo veliko prostoriji u prizemlju postaje, bez rešetaka na prozorima. Stalno sam čekala da kroz vrata uđe učiteljica i krene s novom lekcijom. Zelene školske klupe i stolice u koje jedva stanu osnovnoškolci te školska ploča bez krede. Na zidovima, umjesto abecede i slika iz prirode i društva, plakati pištolja; Magnum, Smith i Wesson i druge lekcije iz policijskog života. ‘Nismo vas htjeli staviti s kriminalcima. Vas bi devet onda moralo biti u prostoru od šest kvadrata. Nije bilo potrebe za tim’ objasnio je jedan od policajaca i donio nam paket Jana. ‘Možda Todorić sponzorira?’ smijali smo se. Svaki sljedeći policajac koji je prošao kroz prostoriju obraćao nam se s ‘Poštovanje, gospodo’.

Ispitivanje je bilo kratko. Činilo se čak neugodnije za policajku nego za mene. Kuda ste se kretali? Član ste neke udruge? Kako ste saznali za prosvjed? Došli ste organizirano? Kao da će kroz te brojne ispisane stranice razotkriti kakvu kriminalnu organizaciju. Većina nas nije jela cijeli dan i baš kada su želuci još čujnije zakrulili policajci su se ponudili da nam naruče pizze. Na papirić je jedan zapisivao, nedostajao mu je samo konobarska bijela krpa preko ruke ‘Onda tri miješane, što ćete vi gospodična?’. ‘Ne jedem meso’. ‘ Onda margarita, može?’ osmijeh. Brbljajući, igrajući križić kružić, čitajući knjigu uspjeli smo ubiti par sati, a zatim je došla ‘fjaka’. Par najduljih i najdosadnijih sati. ‘Šta je Dalmatinci, već vam je dosta demokracije. Treba malo odmorit ‘ zeza mene i kolegu vijećnik.

Devet ljudi,od kojih se samo par međusobno poznaje, u školskim klupama deset sati. A nitko od policajaca nam ne zna reći zašto smo tu i koliko još dugo. ‘Mi ne odlučujemo, samo pazimo na vas dok se ne kažu da vas ne puste’, objasnili su. Teatar apsurda, zaključujemo. Nismo smjeli komunicirati na mobitel, poruke su dolazile, a teško ih je ne ‘baciti oko’. ‘Još 70 je uhićeno. Neki su se vratili, pa su ih opet odveli. Sve skupa nas je 140!’ govorile su informacije izvana. Popustili su i pušačkim navikama zatvorenika, svakih par minuta nekoliko nas bi u pratnji policajca izašlo u garažu na čik. S cigaretom u ruci jedan od njih je priznao ‘Da se nas pitalo ne biste sada bili tu. Nije trebalo ovako postupiti. Dok tu gubimo vrijeme s vama, mogli smo riješiti par pravih slučajeva’. Potpisali smo kako nemamo primjedbe, i kako nam ne trab ni liječnik ni branitelj. ‘Vjerujem kako vas neće teretiti’. Već je bilo kasno poslijepodne kada se ‘ploča promijenila’. Odjednom stiže po jedan papir za svakog od nas ‘Naredba o odrađivanju mjere opreza’ s kojom nam sljedećih tjedan dana zabranjuju kretanje po Varšavskoj i Gundulićevoj i to bez mogućnosti žalbe. Papir nas upoznaje s činjenicom da smo osumnjičeni prekršili javni redni mir i kako će se protiv nas podnijeti optužni nalog. Fino odigrano, sada nakon što smo potpisali kako ne želimo branitelja. Negodujemo, a oni se pravdaju ‘mogli bi još cijelu noć biti u policiji ako zovete branitelja. Ovako je bolje za vas.’ I dalje ne znamo kada izlazimo, a nelagoda nas hvata kada saznaje da su drugi već vani. I vrijeme Dnevnika je već prošlo. Stiže policajac za otpust.

Uskoro smo vani, ali ne zajedno već jedan po jedan, kako se opet ne bi organizirali u krenuli u Varšavsku, objašnjavaju. Kao da smo se organizirali i prvi pu? Jasno mi je da ipak ne razumiju. ‘Pozdrav gospodo.’ I izađe iz postaje svaki građanin sa svojim listom papira u džepu koji mu govori kako ne smije posjećivati sljedećih tjedan dana dvije ulice u centru grada. Ne smije nogom kročiti na prostor tvoj, moj, naš. Za slučaj da opet svojim tijelom ne napadne taj komad asfalta i spriječi njegovu metamorfozu iz javnog u privatni. Koja će se nažalost sigurno odviti. No, možda će u neko skoro doba sjedenje na asfaltu biti dovoljna glasna poruka onim gluhima koji slušaju samo sebe, a mirišu samo novac.

 

>>> UZNIČKI ZAPIS JOSIPA KREGARA PROČITAJTE OVDJE

>>> OVDJE PROČITAJTE O STANAIMA ILICE KOJI SE BUNE PROTIV HORVATINČIĆA