Autor:: Josip Kregar 10/16/2010 12:49
Zadnjih dana političari su uznemireni. Unutar HDZ vlada mobilizacija svih snaga, najavljuju se obračuni – i zanimljivo, kopanje jama. Ako netko i pomisli da je političko kopanje jama završilo s omladinskim radnim akcijama teško se vara. Bivši premijer, ruku bez žuljeva, najavljuje da onaj tko kopa jame drugom, sam skače u nju. Znam da se radi o pošalici i poslovici, no šaliti se pred istražnim povjerenstvom nije umjesno. Znamo i to da su poslovice dvosmislene i da se odupiru svakoj logičkoj analizi, da su najčešće činjenično krive. Premijerka je besmislenu tvrdnju i neslanu šalu ipak shvatila kao vrlo, vrlo ozbiljnu prijetnju.
Još kad je taj isti, Ivo Sanader , najavio da se vraća u Sabor, gužva se pojačala. Objavljena su neka privođenja, pa puštanja, čak i značajne presude. Oporba, traži ostavku vlade. Isto kao prije obrazlaže to nesposobnošću. Pojedini komentatori skloni su i prijekim rješenjima. Sastale su se i županijske organizacije i dale podršku. Sastale su se i udruge dragovoljaca i osudile Sanadera.
Na bini su njegovi prijatelji tvrdili da ostaju čvrsti (ali čvrsti članovi stranke) i pokoravaju se interesu svog „stranačkog plemena“. Muči ih se sugestivnim pitanjima na koja ne mogu odgovoriti a da ne pokažu da ipak neće protiv vlasti i moći, pa ni protiv sebe kao moćnika.
Poneki glas razuma, ali uz neskrivenu ambiciju da se nametne, čuo se iz daleke Finske, gdje je Čačić, manje borbeno tražio izbore, ali odmjereno tek rok u kojima će se oni (ipak prijevremeno) održati.
Premijerka nastoji ostaviti dojam smirenosti višekratnim i nepotrebnim ponavljanjem riječi: „dakako, zaista, naravno, dakle, sasvim sigurno, vrlo jasno i precizno“ jer time daje nekakav dojam praznini svojih riječi.
Konačno pojavilo se i pismo Damira Polančeca u kojem opisuje nevjerojatne scene primanja njega kao optuženika kod Jadranke Kosor i Vladimira Šeksa. Oni ga grle i tješe, straše svaki na svoj način, oprezno i prikriveno nude pogodbu, neprikriveno ponavljaju da je strašno što ga je zadesilo. Strašno, jadno i patetično. Ne mogu vjerovati da je istina, no što su ga uopće primili? Da popiju kavicu i govore o starim vremenima? Ili ga još možda smatraju stručnjakom za uvoz plina ili bilo što u ekonomiji? Ako on laže on to radi u obrani i strahu od zatvora. Oni međutim to rade da bi naškodili svom političkom suparniku. Oni to rade kao metodu državnog progona nekadašnjeg stranačkog prijatelja. Nije niti moralno ni korisno niti demokratski. Kao da spremaju majice na kojima će pisati: Moćnik a ne Gubitnik.
Sve to stvorilo je dojam izvanredne situacije. Nikakve izvanredne situacije tu nema. Nju je pokušao nametnuti Ivo Sanader, bivši moćni i autoritarni premijer i predsjednik stranke, nju su prihvatili zastrašeni nositelji ministarskih i saborskih funkcija. Oporba nije pokazala vještinu vlasti, a mogla je državnički poentirati jasnim stavovima. Zar nisu mogli reći – podržati ćemo gospođu Kosor ako je ruši jedan gori od nje. Podržati ćemo je jer narod ne želi toliko izbore koliko odlazak sadašnje vlasti. Mogli su pokazati da su državnici i da imaju potencijal za velike geste iskrenosti. Možda su u pravu, čekaju trenutak, no ja jednostavno, ne volim taj stav i politički stil.
Zapravo radi se o tome da je država financijski propala, da je politika u panici. Svađaju se zapravo sudionici istog poduhvata kojeg obilježava pohlepa, nedostatak morala i inteligencije, bijedan stil i nastup, mršava argumentacija, izbjegavanje istine. Jaki su i vjerujem im tek kada se međusobno optužuju. Govore istinu ali to ne znači da su nevini ili da su u pravu. Suprotno to otkriva sav jad njihovih nesposobnosti koje se vide kad napusti sjajna aureola moći, uvjerenost u vječnost saborskih većina, jedinstvenost bahatih stranačkih foruma i glasnogovornika.
