Autor: Maja Gujinović 1/26/2010 1:32
Kada se na zamračenoj sceni HNK u nedjelju navečer pojavio natpis ‘Kazalište laže’, prepuno gledalište nije moglo odmah shvatiti značenje te parole, koja je ‘sijala’ iznad glava 11 zapuhanih djevojaka u nogometnim dresovima. One su se u tom trenutku već pošteno naplesale, točnije naigrale nogometa, u fizički zahtjevnoj koreografiji koju su za tu priliku, za premijeru predstave ‘Srce moje kuca za nju’ Montažstroja, osmislile Larisa Navojec i Tamara Curić.
Njih 11, glumeći hrvatsku reprezentaciju na pobjedničkoj utakmici protiv Engleske, kojom se treba ponositi svaki ‘pravi Hrvat’, je trčeći, skačući i znojeći se ‘za naciju’, zaista te noći ostavilo srce na sceni. U međuvremenu su stigle zapjevati Severinu te poneki strani narodnjak popularan i kod nas kao melodija za mobitele, a zatim zbuniti publiku naglom pojavom svoje ženstvenosti u odlično izvedenom erotičnom plesu.
Postava prvog poluvremena odradila je svoj cilj, u zraku se osjetila euforila i sladak okus pobjede. Za gol spremne djevojke, kako su uzvikivale u jednom dijelu utakmice, pokazale su da i žene mogu većinu, ako ne i sve što i muškarci. No, bitnije od toga, pokazale su utopijsku sliku zemlje, u kojoj je sve u redu, samo ako 11 muškaraca u kockastim dresovima, trčeći po fino podšišanoj travi, ubaci više lopti u mrežu od onih drugih 11 muškaraca, koji trče za njima.
Nažalost, (ili na sreću jer bi svi razbijali jedni drugima glave zbog svađi između nogometnih klubova), to nije najvažnije. Između utakmica, izvan stadiona, postoji cijeli stvarni svijet u kojem ‘igraju’ ratni profiteri, loše privatizacije, bolesti, kapitalizam, korumpirani političari, besparica, rat.
Upravo je u drugom poluvremenu taj stvarni svijet, stvarna slika Hrvatske izašla scenu, i to u trenutku kada je 11 žena srednjih godina, također u dresovim reprezentacije, zauzela mjesta svojih mlađih kolegica. Sljedećih pola sata, one su jedna po jedna uzimale mikrofon i precizno gađale publiku svojim potresnim životnim pričama. Sve redom na Zavodu za zapošljavanje, neke bez posla po desetak godina, većina s diplomom nekog fakulteta pa čak i doktoratom, skoro sve majke.
Istraživačica u Plivi koja nakon 18 godina dobija otkaz, doktorica veterine koja zbog presađene jetre ne može dobiti posao niti imati ili usvojiti djecu, profesorica francuskog jezika koja sa sestrom preživljava kopajući kante za smeće u potrazi za hranom i plastičnim bocama, inženjerka u HEP-u koja zbog malverzacija u firmi daje otkaz, rukovoditeljica cijelog odjela ‘Napretka’ koju u istoj firmi degradiraju cijeli radni vijek te završi kao čistaćica, prognanica iz Vukovara kojoj HT daje otkaz nakon 15 godina staža, bivši top model koja se 90-tih, s prvih plakata HDZ-a, smješila blistavoj budućnosti Hrvatske a sada se iste srami nakon što rodila i zbog toga dobila otkaz.
Kada se ponovo iznad njihovih glava pokazao natpis ‘Kazalište laže’ od istine se više nije moglo pobjeći. Možda kazalište laže, a ovo što se dogodilo na daskama Hrvatskog narodnog kazališta u nedjelju navečer, nije kazalište već život.
Zbog toga nije ni čudno što se usprkos dugom, i istrzanom pljesku potresene i uplakane publike, reprezentacija više nije vraćala na scenu.
Njihov povratak značio bi sretan završetak, zaključenje još jedne imaginarne priče, nakon koje možemo ‘kulturno uzdignuti’ za još jednu premijeru mirno i zadovoljno krenuti kućama. Ali ovaj put se nije bilo tako, jer je to život a ne kazalište.
>>> FOTOGALERIJU ŽENA SA ZAVODA ZA ZAPOŠLJAVANJE I NJIHOVE BIOGRAFIJE POGLEDAJTE OVDJE
