Autor:: Silvije Degen 12/1/2010 15:55
Je li Zagreb, osim što je bio jedan od većih gradova u tadašnjoj Austrougarskoj, ujedno i jedan od nosioca ideje o velikoj Europi?
Sve što smo praktički u to vrijem sagradili, ostavilo je pečat Europe, no, nažalost sve mi to zaboravljamo.
Postoje dvije vrste smrti. Jedna je kad se umire, a druga je kad si zaboravljen.
Čitao sam jedan godišnjak Matice hrvatske Zaprešić (2000-2001) i naišao na jednu vrlo interesantnu priču koja govorio o našem podrijetlu povijesti Zagreba i okolice koji je sakupio vrlo vrijedni Stjepana Laljak.
Govori se o povijesno utemeljenim činjenicama, a sljedeći zgrade koje smo nekada zvali „Rudolfova kasarna“ koja se sagradila u čast dolaska princa Rudolfa, sina Franje Josipa.
Svekoliko pućanstvo Zagreba bilo je izuzetno impresionirano kada je princ Rudolf došao u Zagreb 10. lipnja 1888. te je u tadašnjoj Kolodvorskoj ulici, a današnjoj ulici Republike Austrije, postavio kamen temeljac za tu vrlo lijepu kasarnu, gdje su se gotovo do današnjih dana nalazila razna Ministarstva RH.
Poznat je da je princ Rudolf završio život samoubojstvom u dvorcu Mayerlingu u Njemačkoj, gdje je sa svojom ljubavnicom i ljubavlju života Marijom Večerom zbog neslaganja s kraljevskom obitelji, otišao u vječnost kao veliki osebunjak i ljubavnik.
Po tome su snimljeni i filmovi, no, govori o jednoj drugoj priči koja je me zainteresirala i za koju malo ljudi u Zagrebu zna, a to je priča da je princ Rudolf, sin Franje Josipa, održavao vezu s jednom bogatom zagrebačkom groficom u kojoj vezi je rođen i Maks –Maksimilijan Vanka, veliki slikar.
To izvanbračno dijete, kao i mnoga djeca toga vremena, rođena su izvanbračno jer je u Zagrebu u to vrijeme broj žena bio daleko veći od uobičajenog, tako da su bogatije žene unajmile siromašne obitelji koje su za novac odgajale „faćuke“, pa je tako i odgojen veliki slikar M. Vanka, koji je rođene u Zagrebu 1889. godine, a odgojila ga je siromašna seljanka Dora Jug koja je živjela u okolici Zaprešića u Kupljenovom.
Novac je očito davao Bečki dvor, što je vidljivo iz činjenice da je Maks Vanka kada je postao punoljetan dobio na dar prekrasan dvorac od Bečkog dvora.
Dakle, možda o tome ne bi danas ni pisao da se sada ne govori o cijenama dječjih vrtića u Zagrebu, a o čemu je raspravljala Gradska skupština , gdje je osnova ideja o povišenju cijene vrtića trebalo ovisiti o imovinskom,a ne o prihodovnom cenzusu.
Eto, to je bio povod da vidimo da pravo na sretno djetinjstvo u ovo vrijeme zavisi od Porezne uprave, a u vrijeme rođenja M. Vanke zavisilo je od okolnosti ne samo društvenog statusa, nego i imovinskom.
Čudno je koliko smo blizu, a koliko daleko.
Maksimilijan Vanka odrastao je u tipično zagorskoj glinenoj kući u Kupljenovom i koje su inače obilježene na njegovim vrlo vrijednim slikama, koje kao sjećanje upravo obrađuju ovaj zagorski kraj, s time da je o tome pisao slovenski pisac Louis Adamič, koji je također živio u Americi.Njegova knjiga „Zipka života“ slikovito govori o izvanbračnom sinu princa Rudolfa, a i govori o našoj povijesnoj istini.
Knjiga još nije prevedena na hrvatski jezik, no, kompleksna kolektivnost naše okoline je kolektivna sudbina koja nam daruje roditelje, ali prijatelje biramo sami.
Dugo sam bio gradski zastupnik u Skupštini Grada Zagreba i shvatio sam da se, nažalost, većina političara bori za vlast, dok se narod bori za kruh.
Kada nije bilo automobila i bicikl je bio individualno sredstvo napredovanja, onda su Zagrepčani govorili da su to najnepošteniji ljudi: „gore se klanjaju, a dole gaze“.
Tako je čudnovata priča o socijalnim razlikama našeg i ondašnjeg vremena potvrđena povijesnom istinom u knjizi „Zipka života“ Louis Adamiča. Pišući na osnovu istinite životne priče o velikom zagrebačkom slikaru i izvanbračnom sinu M. Vanki, koji je ostavio iza sebe izuzetno vrijedne akvalere i ulja na platnu koja je djelomično stvarao u Americi, a naglašavao je i socijalne sadržaje, koja su zaslužila bolju analizu povijesnih događaja u Zagrebu i Hrvatskoj. Vanka je sa Adamičem bio u dobrim odnosima kao i mnogi veliki umjetnici, lutao je i završio utopivši se u moru u Meksiku (Vallorta (Meksiko), 2. veljače 1963
„Rudolfova kasarna“ nije samo simbol vojne moći Austrougarske, već i podsjetnik na mnogu izvanbračnu nezbrinutu djecu, kojima je sudbina upisala mjesto i datum rođenja po „birokratama“ tadašnje Europe, da bi i danas oni koji imaju novac i imovinu imali veću mogućnost da objektivno prežive u uvjetima kada je recesijom najviše pogođena „srednja klasa“. Nažalost, to je Europa na hrvatski način sa svim manama i vrlinama.
Biskup Josip J. Strossmayer, otac Akademije znanosti i umjetnosti, porijeklom Slavonac, govorio je da je kultura jedne nacije ogledalo u kojem se održava njegova svijest, vjerovanje, ali i tradicija.
Nažalost, od tradicije nama je samo ostalo siromaštvo.
