Piše Robert Hirc, zastupnik Reformista u Gradskoj skupštini Grada Zagreba
Biti zagrebački gradski zastupnik časna je, ali i zahtjevna dužnost. Svakog mjeseca dolaze na sjednicu najrazličitije teme, a mi zastupnici ne možemo baš za sve biti eksperti. Za sebe mogu reći da se razumijem u financije i općenito u gospodarstvo malo više od ljudi kojima to nije uska profesija, ali kad na dnevni red sjednice Gradske skupštine Grada Zagreba dođe npr. tema iz kulture, uglavnom se ne javljam za riječ. Ne zato što nemam svoj stav i o takvim temama ili zato što ne pratim što se događa na kulturnoj sceni našeg grada, već
zato što smatram da ima puno stručnijih gradskih zastupnica i zastupnika koji mogu mjerodavnije od mene govoriti o ovoj temi.
Povoljna je činjenica ovog saziva Gradske skupštine da među zastupnicama i zastupnicima ima puno stručnjaka iz raznih društvenih sfera, pa možemo mjerodavno donositi odluke.
No, sva skupštinska sukobljavanja ili prijateljska, argumentirana ili neargumentirana uvjeravanja ipak malo pomalo naše zastupničke odnose čine čvršćima, a nekad to preraste i u prijateljstvo. Pritom nije ni presudno da zastupnici dijele isti klub zastupnika, a odnosi se ponekad zatopljavaju čak i između oporbenih i vladajućih zastupnica i zastupnika.
Moje me zastupničko druženje tako odvelo do „Vidre“ gdje je kazalište slijepih i slabovidnih „Novi život“ upriličilo premijernu izvedbu predstave „Čovječja ribica“. Na predstavu me pozvao moj skupštinski kolega, predragi čovjek i prijatelj Vojin Perić, voditelj kazališta, autor predstave, a ujedno i jedan od glumaca u ovoj predstavi.
Predstava je namijenjena djeci, ali i nama odraslima, sa snažnom impresijom ulaska u svijet ljudi koji ne vide očima. Bio sam fasciniran. Sjajna glazba, snažne poruke. Nikad nisam bio na kazališnoj predstavi u kojoj glume isključivo slijepi i slabovidni glumci.
Nakon predstave, upriličen je domjenak s velikom tortom. Pričam s Vojinom i s hrvatskom znanstvenicom i književnicom dr.sc. Dubravkom Brezak Stamać. Ona je jedna od onih gradskih zastupnica koja je puno stručnija od mene i pozvanija diskutirati o temama iz kulture. Vojin ne skriva zadovoljstvo zbog našeg dolaska na predstavu. Kao gradski zastupnici, ne možemo pobjeći od politike, ali dotičemo je tek periferno. Vojin objašnjava kako se odrekao slatkog u korizmi, a ja s prepunim tanjurom već treće kriške slavljeničke premijerne torte, osjetio sam u tom trenutku sram zbog pretjerivanja s kolačima kojima i inače teško odolijevam. Profesorica Brezak Stamać i ja uglas hvalimo predstavu; od teme, glazbe do izvedbe i poruke. Vojin me pita, pišem li još kolumnu. Pišem, pišem, odgovaram ja, ali ne željenim intenzitetom, jer poslovnih i političkih obveza je sve više. Dijelim svoju misao, kako sam gledajući predstavu pomislio da bi o tome vrijedilo napisati koju riječ, ali da se ne osjećam dovoljno stručnim da napišem išta suvislo.
Pa napiši ono što si doživio, odgovara mi Vojin. I tako nastaje ovaj tekst. Lišen struke, ali ne i emocije. S istim žarom pišem ove retke kao što sam i upijao predstavu.
Čovječja ribica živi u mraku. Nikad nije vidjela svjetlo i sasvim dobro funkcionira u svom svijetu. Da bismo mogli bolje razumjeti svijet ljudi koji su nam jučer navečer u „Vidri“ priredili jedno optimistično, vedro i nadasve duhovno iskustvo, pomoglo nam je i nekoliko riječi iz predstave koje ću za kraj ove kolumne citirati:
“Ja sam vodozemka,
crem de la cremka,
od staroga sam čovjeribljeg roda,
malo starija je samo voda.
Živim u ovakvim i manje ovakvim špiljama,
daleko od svjetla noćima i miljama.
Po imenu sam i koži ljudima slična,
ali za razliku od njih sam endemična.
To tvrde razni istraživači,
a od njih mi se i mrak mrači,
iako ja nemam pojma što znači.”.
Ovo naše kazalište slijepih i slabovidnih navršilo je već 70 godina postojanja i najstarije je u svijetu.
