Autor: Pero Kovačević 2/7/2012 11:43
Razmjeri ekonomske, političke i upravljačke krize, te krize sustava vrijednosti svakim danom su sve pogubniji. Dnevno preko stotinjak naših sugrađana ostaje bez posla. U Zagrebu stara priča, Bandić i Skupština nastavljaju svoje ratovanje ne mareći za stanje u Gradu Zagrebu, ne mareći za interese građana. Zagreb svakim danom sve više tone.
Ekonomski i drugi pokazatelji u Gradu su iz dana u dan sve lošiji i pogubniji, a Bandić i Skupština za to nehaju. Dapače pronalaze nove razloge za jalova politička prepucavanja i ratovanje koja se u konačnici prelamaju preko leđa građana. Zagreb je u kolapsu, a agonija se dodatno produbljuje. Nije tu riječ o sukobu programa, koncepata, vizija i ideja, već je riječ naprosto o osobnom sukobu, suludoj netrpeljivosti i neprijateljstvu dojučerašnjih ”velikih” prijatelja, saveznika i stranačkih istomišljenika. Pitate se do kada tako?
Prateći poteze nove Vlade i stanje u Zagrebu, te čitajući jučer na jednom blogu vrlo interesantan esej pod nazivom : Zemlja Nojeva, prisjetih se riječi koje je napisao Martin Niemoelle: (Martin Niemoeller je bio luteranski pastor u Njemačkoj kroz oba svjetska rata.)
”U Njemačkoj,
prvo su došli po komuniste,
ja se nisam protivio,
jer nisam bio komunista,
onda dođoše po Židove,
ja se nisam bunio,
jer nisam bio Židov,
onda su došli po unioniste,
ja nisam protestirao,
jer nisam bio unionist,
onda su došli po Katolike,
ja se nisam suprostavio,
jer sam bio Protestant,
Kad su došli po mene,
niko više nije ni ostao,
ko bi mogao da se pobuni.”
Kada sam ih prvi put pročitao, dobro su me prodrmale po pitanju samog ljudskog ponašanja, a i sada, pod utiskom pročitanog teksta, opet su mi se neke misli vratile. Koliko god se ne slagali sa nekom ideologijom zbog koje drugi stradavaju, rijetko kada ćemo izreći koju riječ protivljenja zbog svojih interesa i vlastite guzice. Šutićemo i gledati ”svoja posla”, kao da to ne postoji.
Svjesni smo da je to loše, ali ostajemo bez reakcije. Kada se i dogodi reakcija, opet tiho mrmljamo nešto sebi u bradu i mislimo kako će to neko drugi riješiti, čemu se miješati, kada su ”oni” već započeli neka i završe. Izgleda kao da je empatija nestala, altruizam postao nepoznanica. Pitam se, gdje to vodi?!
Koliko daleko možemo ići sa mirovanjem dok se drugima događa zlo? Dokle možemo okretati glavu i praviti se da ne vidimo što se događa drugima? Priznali to ili ne, mi stvarno živimo u ”Zemlji nojeva”. Malo pojašnjenje samog izraza, u slučaju da neko nije skužio i sam… Nojevi su ptičice koje imaju veoma neobičnu naviku: kada im se približava opasnost, one mudro zabijaju svoje noseve u pesak!!! Ono što svi mi jadni nojevi ne znamo je činjenica da će nas ista ta opasnost zviznuti u guzicu!
Naime, to što više ne vidimo nadolazeći problem, neće učiniti da on nestane! Naprotiv, udariće nas većom snagom i žestinom i još više će nas boljeti, jer ćemo udarac dočekati nespremni, umjesto da smo hrabro zauzeli obrambeni gard i pokušali se suprostaviti.
Shvatimo, oni: Bandić, zastupnici u Skupštini, Saboru i raznorazni dužnosnici gradonačelnici, župani, ministri i političari( čast iznimkama) prije i poslije svega brinu o sebi, svom stranačkom vođi, svojoj stranci,a najmanje o nama. Zato dobro razmislite o riječima koje je napisao Martin Niemoelle i svojim postupcima.
