11/30/2009 9:36
Šest mjeseci nakon prvog vala studentskih blokada, koje su proljetos dobro protresle institucije sveučilišta i nadležnog ministarstva, i u središte javnih rasprava postavile problem rastuće komercijalizacije školstva, studenti na nizu fakulteta u Hrvatskoj ponovo su blokirali nastavu.
Zašto, pitate se? Pa zato jer od lipnja do studenog ništa nije napravljeno: umjesto da Zakon već bude u javnoj raspravi i usvojen do kraja godine, o njemu se priča na temelju neslužbenih nacrta dokumenata. Zašto sada?
Pa zato jer je u tijeku izrada budžeta, a novi zakon i budžet direktno su povezani. Kako stvari stoje, nacrt zakona predviđa besplatan upis generaciji 2010/11, i to možemo nazvati malom korekcijom unutar postojećeg sustava, koji i dalje predviđa različite oblike plaćanja i ne osigurava pravo na besplatno školovanje u cjelini – poslijediplomski studiji i dalje ostaju izvan sustava.
Jedna je stvar, u odnosu na lipanj, ostala ista: šutnja nadležnih tijela i izbjegavanje neposredne komunikacije. Ministar, iako drugog imena i prezimena, provodi nezaboravnu Primorčevu taktiku: ako ja problem ne priznajem, onda problem ne postoji.
I, kao jedini oblik komunikacije sa studentima i javnošću u cjelini uzima oblik božanske objave putem nacionalnog tv-dnevnika. Trominutna izjava za dnevnik, kratka i nepotpuna, samozadovoljna i bespogovorna, nikakvi argumenti, nikakav dijalog.
Nažalost, druge su stvari u odnosu na lipanj još i gore: nastavnička podrška izostaje ili je vrlo suzdržana, solidarnost među studentima se narušava, medijski interes mnogo je slabiji. Naravno, tema više nije nova – ali iako nije nova, ona je itekako važna zato što nije riješena! Sve vrvi demagoškim floskulama o globalnoj i posebno hrvatskoj recesiji, pa jadikovka o financijama prikriva činjenicu koje je javno izrekao saborski zastupnik i profesor Gvozden Flego: da je svota od oko tristo milijuna kuna koja je potrebna za ispunjenje studentskih zahtjeva jedva trećina HEP-ovih dugova državi.
Nastavnici, umjesto da uz studentske zahtjeve dodaju i svoje – potrebu kadrovskog i materijalnog jačanja sveučilišta, potrebu podizanja kvalitete nastave i nužnost preispitivanja učinaka bolonjske reforme – i tako osnaže akademsku zajednicu kao zajednicu studenata i nastavnika, iz svojih uskih perspektiva nariču kako im blokada ometa nastavni proces, a studenti narušavaju komfornu i konformističku poziciju postojećeg.
I nad svime time lebdi lažna tvrdnja da nigdje na svijetu školovanje nije besplatno. Model besplatnog javnog školstva podrazumijeva da ga plaćamo iz sredstava prikupljenih porezima, prirezima i drugim državnim nametima, a ne da ga plaćamo dvaput, kao porezni obveznici i onda kao studenti.
