Autor: Vjekoslava Bach 9/12/2011 10:19
Sjedim ja neki dan sa mojom ”jačom polovicom”, koji jednako kao i moja mala damica, ne želi baš ulaziti u moje tekstove, pa ću ga ovom prilikom zvati kako ga inače oslovljavam kada ga trebam neku uslugu. On, od milja zvan Coach vrlo se ambiciozno i ozbiljno uključio u moj posao, no kako ne biste pomislili kako je u Hrvatskoj netko jaaaako zagrižen za rad, imajte na umu da kroz moj posao često prodefiliraju lijepe žene, manekenke, modeli, pa je tako i moj Coach dobio posebnu inspiraciju provoditi radno vrijeme sa mnom, te je njegova inicijativa potpuno razumljiva.
Ovih nam je dana baš jako stresno i tempo rada je dostigao svoj vrhunac. Naime, pred nama je već dobro razvikan sajam ljepote i zdravlja pa smo morali organizirati i pravi veliki ”casting” tj. odabir djevojaka koje će prošetati našom pistom noseći nove frizure poznatih svjetskih ali i domaćih frizera.
I krenulo je… Jedna za drugom, sve ljepša od ljepše, mlade su Hrvatice ponovno dokazivale da su jedne od ljepših djevojaka u Europi, možda čak i u svijetu. Jedna bi se šišala al’ ne bojala, druga obrnuto, treća ne bi ništa, a bilo je i onih koje jedva čekaju prepustiti se vještim rukama frizera. A moj je Coach samo mirno sjedio i poput pravog profesionalca proučavao što nam pojedina djevojka može pružiti.
Pokušavajući pogledima saznati makar što misli, jedino što sam jedva iskamčila od njega bilo je: ”Pa stvarno su visoke te naše mlade cure…. A mogle bi ponekad nešto i pojest…”
Gledam ja njega ispod oka, sve mi smiješno, no šutim…. Baš mi je sve to bilo slatko, s kojom ozbiljnošću se prati svaki korak oko stotinu djevojaka koje su nam se odazvale na ovaj događaj.
A onda, kako bi rekla moja kolegica sa RTL-a, Ana, pojavila se ONA! Mala princeza moga Coacha koja je zakoračila u 16. godinu svoga života, a s jednakom je sigurnošću ošto zakoračila prema našim frizerima, svjesna da već sada obara s nogu. Mi koji s njom provodimo dosta vremena navikli smo na tu prirodnu ljepotu no onog trenutka kad su i članovi žirija ostali bez daha, potiho komentiravši kako je prelijepa, instinktivno sam pogledala u moga Coacha… A taj izraz lica ponosnog oca ne mogu vam opisati!!! Moj je Coach, moj ”Superman”, kao hipnotiziran gledao u svoju princezu ne skidavši osmijeh s lica… A iz očiju je frcao ponos koji mogu imati samo očevi prema svojim kćerima! Mislila sad da će mi se ovdje rastopiti jednako kao što mi se neki dan na vrućem zagrebačkom suncu iscjedio fini sladoled po bijeloj majici, a ja sad potpuno bespomoćno izložena pogledima ljudi koji su se, naravno, podsmijavali, brzo sam ga bacila i prugastu smeđu fleku sakrila novinama… ahhhh
Ovaj me događaj sa Coachom i ”malom plavom”, podsjetio i na odnos mene i moga oca.
Prošlo je preko 20 godina otkako nema moga tate i uvijek se s jednakom sjetom prisjetim naših zajedničkih trenutaka i malih gluposti koje smo priređivali mami! Ne skrivajući suze u očima svaki mi je dan jednako žao što on nije tu pa da ako ništa drugo, gleda kako mu raste unučica, moja gospođica M.
Za sebe mogu reći da sam željeni rezultat ljubavne epizode koja je započela u desetom kupeu putničkog vlaka, koji je vozio ”od Vardara pa do Triglava”, u vrijeme već pomalo zaboravljene, isforsirano napravljene zemlje, koja je na ovim prostorima imala definitivno najdulje ime- SFRJ!
Ona- moja mama, upravo je odlazila na ludi novogodišnji provod prijateljici u Rijeku.
On- moj tata, odlazio je na zasluženi novogodišnji odmor, zapravo vojni dopust, iz nekog malog mjesta u Srbiji kojem s više ne sjećam imena, u rodni Zagreb.
I dovoljan je bio tren da se dogodi taj fatalni susret!
Romantika ili ludost, no ovaj se par prije vjenčanja vidio svega tri puta, a rezultat toga svega upravo vam piše ovaj tekst. Pa nek mi netko kaže da ljubav na prv pogled ne postoji?…
Na tatu me danas podsjećaju brojne fotografije koje su se vrijedno prikupljale svake godine na istim događanjima, poput rođendana. A jedina razlika od godine do godine bio je broj svjećica na torti. A ponekad se i ”outfit” malo promijenio, no ne i sastav gostiju: sestrična broj 1, sestrična broj 2, brat, baka, teta i tetak, teta Vlasta i striček Željko, kasnije i nihovi sinovi i gotovo! Takvi su bili ti naši rođendani….
Na mog me tatu podsjećaju i naše male ribičke avanture kad smo brat i ja danima kopali po dvorištu tražeći gliste, što je bila ulaznica za sutrašnje pecanje. Debele smeđe gliste vrijedno smo spremali u staklenku, na kojoj je još stajala naljepnica ”Marmelada od šipka”, koju smo netom prije, na silu pojeli brat i ja kako bismo se dočepali staklenke. Jer to je bilo od životne važnosti!
Kako je ovaj ribolov imao ponajprije rekreativan karakter, rezultat pecanja i nije bio važan jer nas je na Trešnjevačkom placu ionako čekala teta Mara sa svježim ribama.
”Opet ništa?”, pitala bi kao zabrinuto nas klince, a i prije odgovora sigurnim je pokretom mrežicom iz bazena izvukla naš nedjeljni ručak.
U našoj maloj obitelji mi, mama, tata, brat i ja bili smo podjeljeni na ”crnce i bijelce”. Tako smo se naime, sami podijelili, prema boji kose i očiju. Mama i brat činili su jake snage ”bijelaca”, dok smo ”crnce” suvereno predstavljali tata i ja.
A moj je tata, baš kao i moj Coach u mene gledao kao hipnotiziran, očaran mojom dugom, crnom kovrčavom kosom i ogromnim smeđim okicama. I što god sam mu rekla a počinjalo je s ”Taticeeee…”, evidentno se rastapao od sreće, poput kockice leda u mom omiljenom ljetnom koktelu.
I nikad, ama baš nikad, nije odobravao niti jednu riječ protiv mene! Pa ni kad je mama imala nešto za dodati, uvijek je rekao: ”Imaš ti tamo svoj tim pa se njemu obrati, a nas ‘crnce’ pusti na miru!”, kao fol ljuteći se na nju. A volio ju je više nego sebe. I sigurna sam da će vam i danas isto to potvrditi svi koji su bili svjedoci njihove ljubavi.
No, definitivni favorit u ”motanju tate oko malog prsta” bila sam sama ja, kad sam se jednom prilikom našla u laboratoriju poznate farmaceutske kuće gdje je moj otac imao neki posao. Ugledavši 3 mala bijela mišića, svojom sam dobro poznatom taktikom treptanja okicama, pogleda poput napuštenog laneta, s lagano molećivim glasićem izustila: ”Taticeee, molim te da ih uzmemo doma! Ovdje će ‘krepati’…! Moooooliiim teeeee samo još to i nikad te više ništa neću tražitiiiii!” Jednako kao kad ‘mala plava’ molećivim pogledom prepunom nježnosti i ljubavi pokušava užicati moga Coacha a njezinog tatu, za još koju minutu duže vani s društvom….
Potpuno paraliziran od molbi svoje ljubimice, čije je srce ubrzano lupkalo iščekujući rezultat ”potkupljivanja tate s izljevima ljubavi”, moj visoki, markantan i vrlo zgodan tata, sigurnim je korakom krenuo prema zaposleniku u labosu i ”užicao” moja 3 nova prijatelja…
Dalje bolje i da ne znate, pa ću dio kada se mama suočila sa našim dolaskom, lagano preskočiti. No ipak nama za ljubav dozvolila je udomljavanje mišića. I to je trajalo sve do ključnog tenutka- kada su moji mali vražići izgrizli novo, potpuno revolucionarno tehnološko dostignuće, set nekih čarobnih posuda, za koji je
mama podigla tadašnji sindikalni kredit!! Uz frekvenciju glasova koje može proizvesti samo žensko grlo gospođe dovedene do same granice ludila, moja nam je inače mirna mama, jasno i glasno saopćila- ”Ili miševi, ili JA!!!”
Što ću, spašavajući bračnu zajednicu, uzela sam moje prijatelje, suznih im se očiju obratila i poželjela sretan put u naš vrt. Nadam se da njihovi potomci još uvijek sretni, grickaju susjedove stare daske od kojih je sklepao neku malu ostavicu….
O mom bih tati, vjerojatno kao i svaka djevojka na svijetu, mogla pričati još satima. Jer nevjerojatna je ta povezanost nas djevojaka i naših očeva, koji valjda cijeli svoj život u nama vide svoje male princeze, a mi imamo pravi uzor kakav muškarac mora biti… I zaista mi svakim danom nezamijenjivo nedostaje. No ipak čvrsto vjerujem da svatko tko izgubi nekog svog voljenog i bliskog dobije svog osobnog anđela čuvara. U mom slučaju to je on- moj visok, crn, zgodan, sigurnog zagrljaja, moj tata. I iako osjećam da mi godinama nekako pomaže kad je najteže, tek sam se sad odvažila govoriti i pisati o meni tako osobitom muškarcu.
Zato ne zaboravite drage dame, svakoga dana reći svome tati koliko vam je važan. I zahvaliti mu što vas je razumio, volio, čuvao i ispunjavao baš poput pravog princa svaku vašu želju. I svojim stavom postavio parametre kakvog si muškarca dabrati. Jer morate priznati, da li vam je itko ikad poslije njega bez pogovora
ispunjavao baš svaku vašu želju? Zahvalite mu na svakom zajedničkom danu. Jednako kao što se ja zahvaljujem svom tati, što mi je pomogao da se prestanem boriti protiv sebe pa sam ga, eto, tek sad pustila da siđe u moj tekst. Gdje god da si tata, znam da me čuvaš….
A sad na pragu četrdesete sa sigurnošću mogu reći da niti jedan muškarac nije tako poseban kao što je bio moj tata…..
