Autor: Pero Kovačević 3/20/2012 13:51
Političke stranke učestalo koriste laž kao tehniku političkog komuniciranja, te ona postaje bit političkog jezika kojim stranke kreiraju lažnu političku stvarnost. Ovu tvrdnju je moguće potkrijepiti s velikim brojem primjera. Navest ću dva zorna primjera.
Primjer prvi
Tako je Čačić, koji inzistira da ga oslovljava prvim potpredsjednikom Vlade u subotu rekao:
“Ovaj napaćeni narod sada se usrećio jer ima HNS i njegove ministre “- rekao je Čačić, a onda nas je opet “usrećio” pa rekao:- “Poskupljenje struje je logično nakon poskupljenja nafte i vode.” Tako smo mi preko noći, zahvaljujući Čačiću postali sretni. Nadam se da će nam Čačić konačno otkriti pozicijska mjesta ostalih potpredsjednika Vlade (Mimice, Opačićke,Grčića) u zapovjednoj piramidi Vlade. Tko je drugi, tko treći,a tko četvrti potpredsjednik Vlade?
Primjer drugi
Grad Zagreb, prema izvješću gradonačelnika Milana Bandića, zaključno sa 31. prosincem prošle godine duguje oko pola milijarde kuna i unatoč tome će ove godine utrošiti 18 milijuna kuna za izgradnju fontane na Trnju kod Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Gradski zastupnici su dva puta digli ruku za izgradnju tih fontana, donoseći gradski proračun za 2011. i 2012. godinu, a danas se prikazuju javnosti glavnim zagovornicima protiv izgradnje fontana.
Zašto je laž postala sredstvo političkog komuniciranja?
Polazeći od razmjera ekonomske, političke, moralne i upravljačke krize te krize sustava vrijednosti u nas, slobodno se može zaključiti da se naš politički sustav samo naziva demokracijom, a u najboljem slučaju imamo stranački pluralizam. Mi smo glavne institucije sustava – izbore, odlučivanje zastupnika, djelovanje vlade- podredili političkim strankama odnosno bolje rečeno njihovim vođama i raznoraznim interesnim skupinama.
Da je tomu tako postoji bezbroj primjera. Kad su građani dali mandat političkoj eliti za uvođenje neoliberalnog odnosno divljeg kapitalizma? Kad su građani dali mandat političkoj eliti da obavi pretvorbu privatizaciju na hrvatski način ili točnije rečeno pljačku i grabež.
Upitan je i stranački pluralizam, naprosto zbog činjenice jer političke stranke nemaju jasne programe i ne drže se predizbornih obećanja. Razlikuju se prvenstveno po vođama i taktičkim potezima.
U samim strankama ima malo demokracije, što ne treba čuditi jer je njihovo članstvo malobrojno i pasivno, a aktivni su samo njihovi vrhovi i osobe zadužene za odnose s javnošću.
Takav sustav, u kojem vladaju stranke u kojima nema demokracije, gdje političari vide politiku kao priliku za bogaćenje, socijalnu promociju i bolji status, potiče ljudske slabosti. Rezultat toga je blokirano društvo u kojem vrh ne želi odgovornost, sredina aparata ne želi promjene, a velika većina društva samo pasivno može čekati čuda. No, kako čuda nema, zamjenjuju ih kratkotrajna obećanja. U pristojnim demokracijama ne živi se od politike, već se živi za politiku, politika nije cilj već sredstvo.
Samo u predizborno vrijeme i kad se raširi strah da građani i birači ne cijene cinične političare, oni se kratko vrijeme zaplaše. Tada obećavaju skromnost umjesto bahatosti, obećavaju da će raditi za sve, a ne samo za sebe, a nakon izbora zaborave na dana obećanja ili nas izdaju.
Temeljni problem velikih političkih stranaka, kako u Zagrebu tako i u Hrvatskoj je taj što stranke žive u raskoraku između vlastitog oligarhijskog (nedemokratskog) ustroja i potrebe organizacije demokracije, pa je očito da se iz oligarhijski uređenih stranaka teško može izvesti doista demokratska država i vlast.
Političke stranke imaju nizak ugled u javnosti
Etička razina uzroka krize proistječe iz posljedica korupcionaških afera, skandala, klijentelizma i nepotizma koji su neizostavni u djelovanju političkih stranaka. Upravo zbog toga političke stranke učestalo koriste laž kao tehniku političkog komuniciranja, te ona postaje bit političkog jezika kojim stranke kreiraju lažnu političku stvarnost.
Političke stranke imaju nizak ugled u javnosti i zbog činjenice da nisu iskazale dovoljno odlučnosti i političke volje da razriješe najvažnije temeljne probleme hrvatskog društva zbog kojih se ono razvija daleko sporije nego bi trebalo i moglo.
Jedan od razloga za takvo stanje je i unutarnja oligarhijski postavljena struktura političkih stranaka koja uporno održava političku elitu upitnih moralnih i stručnih kvaliteta što za posljedicu ima slabljenje identifikacije birača i njihovo nepovjerenje u političke stranke, te tzv. volatilnost, tj. promjenjivost glasačkog opredjeljenja birača.
U Hrvatskoj su česti i pojedinačni ili grupni prijelazi političara iz stranke u stranku, uglavnom motivirani materijalnim ili drugim probitcima. Imenovanja supruga ili supružnika, kumova i prijatelja, svojte i tako dalje na visoka dužnosnička mjesta po načelu lojalnosti i nepotizma.
Eto to su samo neke od činjenica i razloga zbog čega je došlo do krize identiteta i vjerodostojnosti političkih stranaka i političara u nas. Zbog čega su nas pogodile sve ove krize. Zbog čega su Sanader, Bandić i drugi ”šerifi” uspostavili nedemokratski paralelni sustava vladanja državom i Zagrebom.
