Autor: Vjekoslava Bach 10/10/2011 11:52
Kaže meni neki dan moj rođak kako redovito čita ove moje kolumnice i sve mu je to super, jedino nikako ne može shvatiti jednu stvar. ”Koju?”, pitam ja potpuno naivno. ”Pa zašto redovito neke ne baš zgodne žene pišu o ljubavi i seksu a one atraktivne o djeci, problemima i sl?”, kaže on a u pozadini čujem i njegovu ženu kako viče da malo promijenim temu pa ”bude ju i ona čitala”. Uh, najprije sam se zahvalila na tako visokom mišljenju o mom izgledu a onda sam zastala jer odgovor i nisam imala. Ustvari, odmah sam si pomislila: ”Još mi samo fali da pišem o tome pa da me zaista zamrze ama baš sve žene u zemlji…”
A zašto ovo govorim?
Naime, u posljednje se vrijeme ne mogu oteti dojmu da smo postali ne samo zloćesti već iskreno zli. Ok, ne svi ali u svakome se bar na tren pojavi taj neki mali demon koji u nekog drugog ispaljuje zle strelice. I to bez ikakva konkretnog razloga. No ne možete o tome govoriti ukoliko niste sami osjetili te niske strasti na svojoj koži.
Nedavno smo moj Coach i ja po drugi puta organizirali sajam i show ljepote u Areni Zagreb i ne mogu vam ni reći koliko smo snage, energije, mjesece rada a na kraju i novca uložili u to kako bi u našu malu zemljicu doveli brojne novitete iz svijeta frizura, kozmetike, wellnessa. A ono što je najvažnije doveli smo ljude iz cijeloga svijeta koji su ”broj 1” u svim vodećim svjetskim kozmetičkim i frizerskim kućama.
I tako smo nakon mjeseci i mjeseci priprema napoko odradili i ta naša životno važna dva dana. I ono što ,evo sada nakon desetak dana koliko je prošlo, mogu reći jest da sam strašno razočarana ljudima. Nekako mi se čini da se izgubilo svo poštovanje, zahvalnost, pristojnost i sve ono što su nas učili ne samo naši roditelji nego i cijeli sistem. Jer ne samo da nisam čula lijepe riječi, nego sam bila više nego šokirana količinom negativne energije od pojedinaca, koja se prosipala tamo gdje joj je najmanje mjesto- na sajmu ljepote…
No takvih primjera je bezbroj- već dugo nisam negdje pročitala neku pozitivnu kritiku za neku osobu, ma što ona radila. Sve vrvi od vrijeđanja, tračanja, omalovažavanja… A onih koji nešto i rade i pomiču granice poslovanja u Hrvatskoj možete nabrojati na prste. Ma nitko više ne cijeni ama baš ništa!
Sva sreća pa imamo strance koji će vam vrlo iskreno reći sve, i što valja i što ne valja, jer kad negdje ulažu svoj novac onda imaju pravo tražiti najbolje. Pa je tako bilo i kod nas. I ne mogu vam zapravo ni opisati koliko su mi ispunili srce kad su rekli da su potpuno iznenađeni da se u ovako maloj zemlji može organizirati nešto tako profesionalno! Oh kako godi napokon čuti nešto lijepo! I to još ima svoju posebnu težinu kad ti tako nešto kaže onaj koji je obišao cijeli svijet. Jer u ovom našem narodu koji sebe, sad već sa potpunom sigurnošću mogu reći, bez ikakva osnova, naziva sebe moralnim, tradicionalni, onim koji cijeni ljude i bića, plemenitim, već dugo nisam doživjela isto. Ma da se postaviš na glavu, prospeš sve bisere ovog svijeta nekima pred noge, oni će se ponašati baš poput onog često spominjanog prašćića iz poznate uzrećice- nemoj bisere pred svinje…
Rijetki su oni koji će te pohvaliti, reći nešto lijepo. Iskazati poštovanje što si im evo tu pred nos servirao svjetsku priču.
A zašto je tome tako? Gdje je nestala ona narodska toplina po kojoj smo poznati? Gdje je nestala osnovna ljudska osobina, ljudskost?
A da ne govorim o tome koliko je ljubomora postala važna i zapravo na broju 1 svih osobina. Ne daj Bože da malo iskočiš iz prosjeka bilo čime, pa makar i nekim dobrim vicem, odmah će se potruditi da ti „skinu glavu“. Pa ćete nerijetko čuti: ”Joooj, ma šta ova misli da je pametna? Daj nek se drži svoga posla a ne plete se u sve i svašta!”
Grozota! A pri tome se autor ovih riječi nije barem 15 godina pomaknuo s mrtve točke. A o ulaganju u sebe da i ne govorim. Jedina kategorija ulaganja u sebe zadnjih se godina očituje u tome što imaš NA sebi, pa tako upravo markirana roba postaje osnovica za vrednovanje ljudi. Jadno je to i sramotno za cijelu zemlju. Jer su nas godinama učili da je znanje najvažnije i vrijediš koliko znanja imaš. A danas mi treba stručna pomoć moje gospođice M da pročitam neku objavu na popularnom „fejsu“ jer se od one naše ne baš omiljene gramatike kojom su nas ”tlačili” u školi ne nazire ni G…
Sigurna sam da znate o čemu sam ovdje prosula svoju žuć jer ako mi kažete da niste doživjeli nešto slično u zadnjih par godina, dobit ćemo još jednu osobinu ”naroda hrvatskog” a to je laganje… Jer lažemo svugdje, od vrtića do Sabora, od škole do kuće… Jednostavno, ako ne lažeš glup si! I šta ti preostaje? Kako da se boriš protiv takve sile? Kao pojedinac nikako!
A ono što me kao majku i ženu muči jest, kako da ja svoju dragu gospođicu M usmjeravam na to što je ispravno kad mi ništa ne ide u prilog? I onda dođe kući iz škole i već s vrata galami: ”Maaaaammmaaa, pa ona ovca Gregor je nula za mene!!! Daaaj, ne mogu više nosit one glupe tenisice, fakat sam ko crna ovca!”
I zaista, nije lako ni toj dječici koja nažalost doma ne mogu čuti ništa lijepo, već kako mi i kažu drage prijateljice moje M s kojima volim imati baš prijateljski odnos, mama uzme neki poznati časopis i udri po svima i svakome! Ova je ružna, ova glupa, a tko je ovu pustio na televiziju?! Ajme a tek ova! Ma da nije skočila nekom ružnom manageru u krevet nikad zapjevala ne bi…. Pa dobro, pitam se ja, ima li neka koja valja? Ili je samo ta gospođa jedna, jedina i najljepša.
I reći ću vam da je sve krenulo po zlu kad smo digli ruke od samih sebe. Kada nam je naša vlastita edukacija postala sekundarna, kada ništa nismo napravili u životu da bismo se maknuli s mrtve točke. Kada nam je ego pojeo i onu malu mrvu objektivnosti i razuma, pa smo si u svemu „naj“. I zbog tog jada, svjesnosti da ne znamo, nemoći i nedostatka hrabrosti, ne preostaje nam drugo nego pljuvati po onima koji se ”ipak kreću naprijed”, kako bismo i sebi dali na značaju.
Stoga molim i apeliram na naše mlade dame, da kao što na sebe stave Gucci, Armani, Dolce i Gabbanu, neka u sebe ubace koji stupac Krleže, Kafke, Shakespearea, koji odlično pristaje uz gore navedene kreativce. A i poneki strani jezik dobro bi došao i odlično se uklopio u tu svjetsku vanjštinu. I svakako spremite negdje u te lijepe glavice da se, kako je govorila moja pokojna baka, u tuđi novčanik, tanjur i krevet ne viri! Imaš svoje pa se o njima brini… I neprekidno uči. Od svih i o svemu, jer sve što naučiš oplemenit će te, dati ti možda neku novu ideju, inspiraciju, izdvojiti te iz prosjeka. I napravit ćeš ogroman korak za samu sebe. I svoje mišljenje zadrži za sebe! Nek ti ne bude teško izreći i poneku lijepu riječ….Sada je prilika da se trgnemo i dovedemo u red, pa da ulaskom u Evropu pokažemo da smo prave žene, lijepe, pametne, obrazovane i mudre. I vrijedne svega i svih.
A sve dok ne bude tako, dok svoju metlu ne aktiviramo najprije u svojoj kući pa napravimo reda, nažalost ćemo čitati u novinama jezive priče o tome kako 12-godišnja djevojčica pati jer ne nosi markirane hlače i nema iphone.
Pa ako ta mala duša i njena draga mama čitaju ove redove, molim iskreno da mi se jave. Želim ih pogledati u oči i obećati da ću se truditi to promijeniti i ako makar i jedan od vas počinje na druge gledati kroz ”nove naočale” moja misija je postignuta.
A ja, već navikla na otrovne strelice koje redovito primam od susjeda, kolega, poznatih i nepoznatih, prkosno ću opet sve okrenuti na šalu i citirati moga dragoga Balaševića koji kaže: ”Zavist treba i zaslužiti…”
