U današnjem ubrzanom i sve zahtjevnijem poslovnom okruženju, fenomen burnouta – psihičkog izgaranja – postaje sve prisutnija, ali i sve ignoriranija pojava. Nedavno istraživanje pokazalo je kako čak 78% hrvatskih radnika tvrdi da su barem jednom u karijeri doživjeli burnout, dok gotovo polovica njih nikada ne koristi slobodne dane za oporavak. Ovakvi podaci ne samo da su zabrinjavajući, već zahtijevaju hitnu kolektivnu reakciju – kako radnika, tako i poslodavaca.
Radni tempo današnjice oblikovan je kroz sve češće prekovremene sate, stalnu dostupnost putem digitalnih kanala i neprestanu utrku s rokovima. U takvom okruženju granica između posla i privatnog života gotovo da više ne postoji. Mnogi radnici odgovaraju na e-mailove i poruke izvan radnog vremena, odlaze na godišnji odmor s prijenosnim računalima u torbi, ili jednostavno – nikada ne isključuju poslovni „mod“.
Takav način rada vodi prema kroničnom stresu, iscrpljenosti i na koncu – burnoutu, koji se očituje kao stanje emocionalnog, mentalnog i fizičkog iscrpljenja. No, još je opasnija činjenica da je burnout često nevidljiv: ne ostavlja odmah vidljive fizičke rane, ali dugoročno razara mentalno zdravlje, motivaciju i osjećaj vrijednosti.
Pa možemo reći kako je stres apsolutno postao dio radne svakodnevice Hrvata. Da, većina ljudi u Hrvatskoj je barem jednom tijekom karijere doživjela sindrom sagorijevanja uslijed dugotrajne izloženosti stresu i preopterećenosti poslom. Ono što je poražavajuće je što se većina ljudi ne bavi tim problemom- ne uzimamo slobodne dane, godišnji odmor ili bolovanje, već guramo, nastojeći ipak obaviti posao na najbolji mogući način. Međutim, s vremenom posustajemo jer je jako teško na duge staze funkcionirati na taj način te se to izrazito negativno odražava ne samo na našu karijeru, na radne zadatke i način na koji odrađujemo posao, već i na privatne odnose.
– Alen Mrvac, specijalist za odnose s javnošću portala za zapošljavanje
Premda se burnout najprije manifestira kod pojedinca – kroz simptome poput nesanice, razdražljivosti, apatije, gubitka koncentracije i fizičke iscrpljenosti – njegove posljedice duboko pogađaju i kolektiv, odnosno samu organizaciju. Radnik koji „gori iznutra“ ne može biti dugoročno produktivan, kreativan, niti angažiran. Time trpi kvaliteta rada, povećava se fluktuacija zaposlenika, raste broj bolovanja, a opada lojalnost prema tvrtki.
Iako je burnout među radnicima zabilježen i ranije, pandemija COVID-19 djelovala je kao snažan katalizator. Uvođenje rada od kuće, uz istovremenu brigu o djeci, članovima obitelji i vlastitom zdravlju, dodatno je narušilo već krhke granice između poslovnog i privatnog života. Mnogi su se našli u situaciji gdje „odlazak na posao“ znači samo prelazak iz kuhinje u dnevni boravak, dok istovremeno pokušavaju održati privid normalnog radnog dana.
Tako je pandemija razotkrila krhki temelj na kojem počiva radna kultura – onu koja često podrazumijeva da su zaposlenici uvijek dostupni, da je radna etika mjerljiva satima provedenima za računalom, te da je odmor znak slabosti ili neangažiranosti.
Ako već ne možemo u potpunosti spriječiti pojavu burnouta, onda moramo učiniti sve da ga prepoznamo na vrijeme, otvoreno o njemu razgovaramo i podržimo one koji se s njim suočavaju. Prvi korak je priznati da burnout postoji i da nije znak osobnog neuspjeha, već odgovor tijela i uma na dugotrajni stres i nerazumno radno opterećenje.
Burnout nije prolazna faza, niti znak „nedostatka snage“. On je ozbiljan pokazatelj da nešto u sustavu ne funkcionira – i da je vrijeme za promjene. Ako želimo graditi zdravije, produktivnije i humanije radno okruženje, moramo kao društvo prestati romantizirati preopterećenost i početi cijeniti ravnotežu.
Jer samo radnik koji nije na rubu izgaranja može istinski dati svoj doprinos – i sebi i drugima.
ČLANAK JE SUFINANCIRAN SREDSTVIMA FONDA ZA POTICANJE PLURALIZMA I RAZNOVRSNOSTI ELEKTRONIČKIH MEDIJA
