Ispočetka crtač u statičnim medijima te vrijedan suradnik drugih velikana Zagrebačke škole, Dragić od sredine 1960-ih i filma Elegija razvija vlastiti osebujni stil u animaciji na osnovu, kako je kritika s pravom primijetila, „bogatog crteža prožetog linearnom, karikaturističkom manirom“.
Majstorski radovi kao što su Krotitelj divljih konja (1966.), Možda Diogen (1967.), Idu dani (1969.), Per Aspera ad Astra (1969.; vrhunsko ostvarenje tzv. mini-filma), Tup-tup (1972.; nominiran za nagradu Oscar), Dnevnik (1974.), Put k susjedu (1981.), Dan kad sam prestao pušiti (1982.) ili Slike iz sjećanja (1989.) osvojili su brojne nagrade u svijetu – u Zagrebu, Annecyju, New Yorku, Oberhausenu, Beogradu… No, osim vizualnošću, pažnju su ta ostvarenja privukla i čestom filozofskom komponentom, razmišljanjem o čovjeku u svijetu (npr. Idu dani), ali i esejističkim i filozofskim prikazom slika iz stvarnosti i iz vizualne kulture (Dnevnik je inspiriran i autorovim doživljajem Amerike i intimnim razmišljanjima). Pri tom je u Dragićevim najboljim djelima česta i komponenta osvrta na vlastitu umjetnost i vlastiti položaj u svijetu.
Istodobno osoban i filozofičan, razigran i ozbiljan, Nedeljko Dragić stvorio je jednu od najbogatijih, ali i najpoticajnijih riznica remek-djela u čitavom svijetu animiranog filma, nevjerojatnim crtežima obogativši i monografiju Midhata Ajanovića o svom radu u animaciji. Teško je zamisliti primjerenijeg i zaslužnijeg dobitnika nagrade za životno djelo, i to još u obljetničkoj godini Animafesta Zagreb.
