Autor: Thomas Bauer 10/12/2011 13:30
Protivnik sam raznih ekstatičnih mantranja, dubokih filozofskih snatrenja i općenito nepotrebnog kompliciranja kada je u pitanju svakodnevni život, ali i većina političkih pitanja i pojmova o kojima on uvelike ovisi.
Kada nešto ne kužim, kao pravi priprosti kumek, posegnem za Anićevim rječnikom, s njega otpuhnem prašinu – jer priprosti kumek rijetko poseže za knjigom – i tamo doznam definiciju.
Ovaj put sam, duboko razočaran društvenom zajednicom u kojoj živim, potražio što striček Anić kaže o pojmu države. Imao sam pravo. Sve mi je odmah bilo kristalno jasno.
Anić državu definira kao: 1. arh. zemlja koju tko ima kao svoj posjed; državina, baština. ili 2. političko–pravna, međunarodno priznata upravna organizacija s punim ili ograničenim suverenitetom s različitim oblicima vladavine i uređenja.
Stvar je prilično prosta, mi spadamo pod arhaičnu definiciju države, jer nismo niti politički niti pravno suvereni, čak niti ograničeno, a bogme nemamo niti uređenje, jer kleptokraciju s elementima partijskog korporatizma u 21. stoljeću nema smisla nazivati uređenjem.
Mi smo, da budemo sasvim iskreni – posjed. I to posjed za čije su granice, nažalost, ginuli kmetovi da bi gospodari uživali u plodovima njihove krvi i njihova rada.
Znam da spominjanjem riječi kao što su ”rad” i ”krv” počinjem zvučati kao grozni populist, ali vjerujte, ja ne zazivam diktaturu proleterijata, a bogami niti nekakvu Blut und Boden nazi ideologiju, jednostavno govorim o neospornim činjenicama.
Što me toliko razjarilo i razljutilo? Pa kao dugogodišnjeg kroničara navijačkih i nogometnih zbivanja razljutila me, i to do ruba rastrojstva, reakcija na scenu u kojoj na naše hrvatske navijače u Pireju leti molotovljev koktel. I ne, ne krivim Grke, to je tamo očito normalno, ne mislim ih preodgajati, očito je na mjestu kolijevke civilizacije netko iskopao njenu septičku jamu.
Krivim našu kukavičku državu i njene trule institucije, naše rent-a-sportske novinare i ljude iz Nogometnog saveza kojima bi na životopisima pozavidjelo i čikaško podzemlje iz doba prohibicije. Naime, od svih nabrojanih, na ovaj incident reagirali su tek rijetki časni sportski novinari i veleposlanstvo u Ateni s očito sposobnom veleposlanicom na čelu, ali daleko je to od oštrih reakcija najviših državnih tijela drugih država kada se ovako nešto dogodi njihovim navijačima.
Apsurd i ne bi bio toliki da ti isti – dakle, država, sportski novinari i nogometni dužnosnici – ne histeriziraju i ne čupaju kosu kada hrvatski navijači samo uzviknu neku nepoćudnu parolu. Pa nije valjda uvreda gora od zapaljene boce pune benzina – oružja koje su u Zimskom ratu patentirali Finci za borbu s ruskim tenkovima? Pogotovo zato što ti isti političari i nogometni dužnosnici govore mnogo opscenije i politički nekorektnije stvari.
Riječ je o otrovnom spoju poremećenog mentaliteta – krležijanskog kmetovskog fatalizma, upogonjenog provincijskim kompleksom koji se pario s nakaradnim sustavom vrijednosti – plutokratskim interesom primitivnih sjecikesa i stvorio bastarda – grotesknu oligarhiju koja vlastiti narod nemilice pljačka i tlači, a pred svima drugima ponizno skida gaće.
I zato niti država niti nogo-moćnici ne živčane zbog Grka. Ne smeta njima navijačko nasilje, čak niti tako drastično nasilje u kojem po tribinama padaju molotovljevi kokteli, čak niti kada je usmjereno protiv njihovih vlastitih građana među kojima ima mnoštvo žena i djece.
Njima smetaju hrvatske navijačke tribine, prije svega kao centri otpora na njihovom lenu, a njihov Akcijski plan protiv huligana na najboljem je tragu mračnih staljinističkih vremena kada si vrlo lako mogao biti prokazan kao neprijatelj države, poslan na strijeljanje ili u Sibir zato što se, primjerice, susjedu sviđala tvoja žena ili si mu na neki drugi način stao na žulj.
Oni ne osuđuju navijačko verbalno i fizičko nasilje jer im je moralno neprihvatljivo; uostalom, da bi imao moralne ograde, moraš prvo imati moral. Oni ga osuđuju isključivo zato da bi dezavuirali svoje protivnike.
