1/27/2011 11:18
Koliko je god Zagreb malen, a kao grad povijesno star, tako su u njemu građani mlađi, jednostavniji i smireniji, a što znači da je kod njih sve više ljubavi prema životinjama.
Zadivljuju me psi koji su poprimile ljudsko lice, a koje inače promatram šetajući se jednim od najljepšim parkom u gradu na Tomislavovom trgu.Tamo gdje ima ljudi obično ima i pasa, kao i obrnuto. No, činjenica je da su psi životinje koje se svojem vlasniku daju iskreno i otvoreno.
Moja prijateljica zna govoriti: „Pas voli kost jer su to su izmislili ljudi koji radije pojedu samo meso“.
U povijesti Zagreba, obzirom da mi je djed bio veterinar, stekao sam mnogobrojne „prijatelje pse“ različitih boja i rasa, a oni su odražavali sve ono što je odražavao i sam Zagreb svojim urbanim razvojem do današnjeg dana kada je postao velegrad.
Pas je nesporno od davnina pratilac čovjeka i u principu je bio čuvar čopora, a na kraju je postao kućni ljubimac. Psi su živjeli kraj kućnog ognjišta i ukoliko im je pripao koji komad hrane ostali su do kraja vjerni čovjeku. Ljudi su uvijek razmišljali, kako na selu tako i u Zagrebu, da se nikada neće osvrnuti na laveže pasa i ljudi te pobrati kamen i baciti na njih, jer tada nikada ne bi došli do kraja ulice ili svojeg životnog cilja.
Zagreb je imao puno velikih „nesreća“, požara, manje ili više izraženih potresa. Psi su upozoravali Zagrepčane na opasnost od elementarnih nepogoda ali i od samih sebe. Tako je pas postao sastavni dio onih koji se nazivaju ljudima, a sada i građani koji se ponose sa svojim kućnim ljubimcima.
Djed mi je znao pričati da su u njegovoj mladosti Zagrebom lutali psi lutalice, što i danas nije slučaj kada nesavjesni građani odlaze na godišnje odmore i ostavljaju svoje kućne ljubimce ulici. S druge strane, zagrebačka gospoda, a sve prema zahtjevima mode, prema nekim procjenama danas u svojim domovima imaju oko 100.000 različitih pasa ili mačaka od kojih kupuju ljubav, iskrenost, samopouzdanje, a i pravo na društvenost.
Nažalost, bez obzira na brojnost kućnih ljubimaca u Zagrebu ne postoji groblje za kućene ljubimce. Sramotno! Zar „ljubljeni“ kućni ljubimac mora završiti u kanti za smeće jer njegov gazda( npr. umirovljenik) nema novac za spaljivanje, a propisima je izričito zabranjeno da ga se ne može nigdje zakopati zbog sanitarnih razloga?! Rijeka je jedini grad koji je taj problem riješio izgradnjom groblja za kućne ljubimce.
Čovjek se može puno toga odreći samo ne ljudi, zato se češće odriče psa jer kad se meso na stolu pojede, društvo se raziđe.
U toku povijesti čovječanstva pa tako i gradova razlikovali smo tzv. radne pse i kućne pse. Stvoreno je tako više od 320 različitih vrsta pasa koje je registrirao i priznao Međunarodni kinološki savez. Jedni su služili za lov, a drugi da budu, kao što smo rekli, kućni ljubimci.
Dolaskom ruralnog stanovništva u velike gradove, osim pasa veličine kao što je Balkanski gonič, Istarski gonič, u zadnje vrijeme pojavio se i ovčarski pas Šarplaninac, Kraški ovčar, a i mnogi drugi veliki psi.Posebno smo u zadnje vrijeme bili ponosni da postoji i Hrvatski ovčar kojem je porijeklo iz Slavonije i imao je izuzetno razvijen instinkt čuvanja stoke.Polemike su se vodile i oko Dalmatinera za kojeg su mnogi svojatali pravo da je porijeklom iz Dalmacije, odnosno da mu je to postojbina, a naročito poslije čuvenog filma „101 Dalmatinac“.
Svakih nekoliko desetljeća u Zagrebu se pojavljuje neka nova vrsta kućnih ljubimaca-pasa, koji nisu „autohtoni Zagrepčani“ pa su se tako godinama pojavljivali prekrasni Lesiji-škotski ovčari, bernardinci, a sada je urbanizacijom grada sve završilo na pudlicama, yorkshire terrijerima, čiuvavama, maltezerima itd., koji su manje-više „čuvari frižidera“.
Sve je to bilo vezano uz razne uzgajivačnice, a moram spomenuti, zaista, jednu od najpoznatijih uzgajivačnica poznatog patolog i sudskog vještaka prof. dr. sc. Josip Škavića, koji je doprinio da gotovo svaki treći predstavnik pravosuđa ima u kući takvog psa.
Zagrepčani su u razdoblju germanizacije najviše voljeli pse kao što su bili jazavčari ili njemački ovčari.Njemačke ovčare, nažalost, upropastili su zahtjevima kinologa, koji su tražili da im stražnji udovi budu niži od prednji, a jazavčari su od poznatih brak jazavčara postali patuljasti jazavčari, dugodlaki jazavčari, i tako ustvari postali minijature irskih setera.
Ipak, svima njima nisu mogli oduzeti dušu, ljubav prema gazdi, vjernost i ono što je najdivnije kod psa, a to je beskrajno veselje kojim nagrađuju dobrotu vođe krda, a to je čovjek.
Sjećam se kada sam u okolici Zaprešića zajedno sa svojom djecom doživio jednu ružnu priču. Naime, jedan „primitivac“, a u to vrijeme bio je visokopozicionirani političar, u našem je dvorištu ubio prijateljevog psa, a korumpirani veterinari su, iako smo osobno čuli pucanj, te vidjeli kako se pas ruši i umre, utvrdili da je pas umro od batina. Tada sam shvatio da je život jedna čudna priča gdje su čovjek i pas itekako vezani, i gdje možemo kazati da čovjek često postaje svoja žrtva i ne razlikuje nepravdu od pravednosti.
Moj djed je uvijek u paru šetao dva mala kratkodlaka jazavčara, kao što su to činili i mnogobrojni Zagrepčani,a upravo to produžavalo mu je život.
Veliki hrvatski pisac i pjesnik napisao je:“…Dragi moj premili mucek volel bum te kak i cucek…“.
Zato dragi Zagrepčani zahvalnost ne poznaje nikakav dug. To dokazuju dobri ljudi i zahvalnost je jedna od onih stvari koje se ne mogu kupiti. Moj pokojni prijatelj uvijek je govorio-„Ukoliko želiš kupiti prijatelja za novac kupi si psa“. Prijateljstvo se ne kupuje!