Obilježen je Dan ekološkog duga, koji se ove godine održava 2. kolovoza. To je dan kad je čovjek iscrpio sve zemljine resurse, prije nego što su se ona uspjela regenerirati.
– Od danas na dalje živimo na kredit, međutim, moram spomenuti da smo mi u Hrvatskoj puno prije zakoračili u taj ekološki dug, još 29. svibnja, tako da smo mi samo 148 dana živjeli na račun prirode, a sada oduzimamo od budućih generacija, rekla je Petra Boić Petrač, direktorica komunikacija u organizaciji za zaštitu prirode.
Dan ekološkog duga svake se godine održava na drugi datum, a postoji formula kako se do određenog datuma dolazi…
– Gleda se biokapacitet, odnosno ona područja koja nam priroda pruža kroz godinu i koja su nam dostupna, riječ je obradivim površinama, o šumama, o prostorima za izgradnju, o ribolovnim područjima. Uzimaju se oni u obzir, onda se od njih podijeli naš ekološki otisak, odnosno ono koliko smo se utisnuli u zemlju i koliko smo loši u uzimanju svega što sam prije nabrojala, i onda se to pomnoži s 365 dana u godini i dolazimo do broja koji za Hrvatsku iznosi 148, što znači da smo stupili 29.5. u dug, dok za svijet, jer se uzima prosjek, to pada na današnji dan.
Pitali smo je, zašto je Hrvatska tako rano ušla u ekološki dug…
– Tu je platežna moć vrlo prisutna, tako da prve zemlje koje ulaze u dug su Katar, SAD, Kanada i Luksemburg, dakle bogatije zemlje, i zemlje koje imaju manje prirode, ali imaju puno potrošača. S druge strane, imamo i zemlje koje su skroz nerazvijene i koje nikad ne uđu u dug. Posljednja koja ulazi u dug je Jamajka, krajem prosinca. Mi spadamo u sredinu, to ima veze s biokapacitetom, s našim otiskom, s industrijom, tu je drvna industrija, tu je i koliko sječemo šume, koliko ilegalno sječemo šume, koliko nam je more prepunjeno plastikom, umjesto da njime pliva riba i drugi podvodni svijet. Dosta smo rasipni.
Možda se ulazak u ekološki dug, barem zasad, ne može spriječiti, ali se može usporiti, dodala je Boić Petrač…
To je ono čemu trebamo težiti. Jedna stvar je okretanje ka održivim izvorima energije. Tko god može postaviti solarne panele, ili koristiti vjetroenergiju, to bi bilo zaista poželjno, jer upravo su fosilna goriva razlog zbog čega emitiramo ugljičnog dioksida u atmosferu, i toliko previše u odnosu na ono koliko mora i šume mogu apsorbirati. Odustajanje od fosilnih goriva, okretanje k održivim izvorima energije bih navela kao prvu stvar, a druga stvar koju bismo mogli napraviti da smanjimo otpad od hrane. Mi u Hrvatskoj bacamo između 300 i 400 tisuća tona, globalno se baca 40 posto ukupno proizvedene hrane, tome treba stati na kraj, a to je lako. Idite u trgovinu kada niste gladni, idite strateški s planom što ćete kupiti, gledajte datume do kada nešto ima rok trajanja i pojedite na vrijeme da ne bacate.
Postoje i mehanizmni na globalnoj razini kojima se pokušava stati na kraj lošim praksama koje dovode do ekološkog duga…
– IPCCR, odnosno međuvladin panel za klimatske promjene već je postavio cilj da do 2030. godine želimo emisije CO2 smanjiti za 43 posto, to je jako brzo, za šest i pol godina, to je cilj kojem sve države trebaju težiti, to imati u svojim nacionalnim strategijama. Nama u Europskoj uniji u prilog ide i nedavno izglasan zakon o oporavku prirore, o obnovi prirode, on će stupiti na snagu krajem godine, to je još jedan način kako usporiti dug. Ono što ne spominjemo, to je odgovornost tvrtki, korporativni sektor nosi veliko breme svega ovoga, jer jako puno uzimaju za stvaranje svojih proizova, a izuzetno malo vraćaju prirodi.
I pojedinci mogu doprijenti, primjerice voziti se biciklom ili koristiti javni prijevoz.
