Autor: 7/7/2010 7:35
Pred Gradskom skupštinom se našao prijedlog ugovora kojim bi Grad prepustio Državi 49 posto udjela u Muzeju suvremene umjetnosti. Kako doznajemo gradski zastupnici neće podržati ovaj prijedlog. Sporna je, naime, odredba prema kojoj bi Država imala jednak broj članova Upravnog vijeća kao Grad koji je većinski vlasnik i koji je uložio puno više u taj muzej.
O cijelom slučaju razgovarali smo sa Zvonkom Makovićem predsjednikom skupštinskog Odbora za Kulturu koji je surađivao s tim muzejom i dobro upućen u njegov rad.
– Sličan prijedlog ugovora već je bio je pred nama kada je omjer vlasništva bio 50:50, a računalo se da su Država i Grad jednako sudjelovali u financiranju izgradnje zgrade muzeja. Izgradnja je prema neslužbenim podatcima, jer od Gradskog ureda za izgradnju ne možemo dobiti precizne podatke, koštala oko 430 milijuna kuna. Međutim, Grad Zagreb je dao zemljište i platio sve komunalne doprinose što zajedno iznosi oko 80 milijuna kuna. Također pokušava se preći preko činjenice da je Grad Zagreb jedini osnivač toga muzeja i da se isključivo gradskim novcem financirao njegov rad od osnivanja 1954. godine. Grad je tako plaćao prostorije, osiguravao plaće djelatnika, otkupljivao radove za fundus i u znatno većoj mjeri nego Ministarstvo kulture financijski sudjelovao u programima.
Možete li nam konkretnije reći kako izgleda to zajedničko financiranje države i Grada?
– Kako ne. Zadržat ću se samo na recentnom primjeru, velikoj izložbi Gilberta i Georga koja je sada otvorena u Muzeju. Tu je izložbu Grad financirao sa 640.000 kuna, a Ministarstvo sa 70.000 kuna. Sličan omjer financiranje je i u ostalim projektima.
Naravno da je Ministarstvo sudjelovalo s manjim postotkom u troškovima muzeja s obzirom da je Grad bio isključivi vlasnik.
– Jasno. No na temelju čega se onda Državi prepuštaju tako veliki udio u muzeju, velike ingerencije?
No s druge strane ovaj ugovor Gradu omogućuje da je i dalje većinski vlasnik muzeja, a da se troškovi praktički dijele ravnomjerno.
– To stoji.
Oni koji podržavaju ovaj ugovor kao primjer navode činjenicu da Država i Grad imaju jednaki broj članova u upravnog vijeća HNK-a i Klovićevih dvora kod koji je vlasnička struktura vrlo slična kao i kod MSU-a.
– Ne možemo usporediti MSU s HNK-om i Klovićevim dvorima. Klovićevi dvori nisu muzej, to je galerijski prostor kakav je, da se zadržim na Zagrebu, i Umjetnički paviljon. Pa i u takvoj situaciji kada su vlasnički odnosi identični Grad financira Klovićeve dvore godišnje 16 milijuna kuna. Kod HNK imamo zgradu, zaposlene i programe. Kada to maknemo ne ostaje ništa. No kod MSU-a je situacija drugačija, jer ovdje osim zgrade, zaposlenih i programa postoji fundus koji je prava vrijednost tog muzeja i po čemu se on ne može uspoređivati
Koji su po Vama sporni dijelovi predloženog ugovora?
– Sporan je članak pet, šest i jedanaest. U članku pet, koji je najvažniji, govori se o imenovanju Upravnog vijeća. Budući da je Grad većinski vlasnik i osnivač bilo bi logično da ima upravljačke ingerencije nad muzejom. Upravno vijeće nije nimalo nevažna institucija. Upravo poučeni dosadašnjim radom Upravnog vijeća i načinom rada Uprave muzeja nužno je neke stvari poduzeti
Na koje probleme konkretno mislite?
– Počnimo od ravnateljice koja je tu više od deset godina. Ona je bila na toj poziciji u ključnim momentima, a pod tim mislim na izgradnju muzeja. Činjenica je da su financije netransparentne u toj ustanovi, pa to, baš kao i rad Upravnoga vijeća u vrijeme dovršenja izgradnje muzeja, izaziva razna nagađanja. Zbog loše uprave je prije četiri godine tadašnji predsjednik Upravnog vijeća akademik Velimir Neidhardt dao ostavku.
Njegov nasljednik Damir Sokić upozoravao je izvršnu vlast, konkretnije Gradski ured za kulturu, konkretno Duška Ljuštinu na vrlo ozbiljne probleme koje je nalazio, a posebno na financijsku netransparentnost. On je također upozoravao na loše čuvanje fundusa i opasnost da se on uništi. Kada je Sokić vidio da nema nikakve koristi od upozoravanja i da, zapravo, Ljuštini neke stvari odgovaraju podnio je ostavku na mjesto predsjednika Upravnog vijeća. Na ostavku gospodina Sokića Ljuština nije ni odgovorio, a kamo li da je poduzeo nešto da se stvari u Vijeću normaliziraju.
U vrijeme finaliziranja izgradnje, pa tako i ulaska u novu zgradu, Upravno vijeće Muzeja je radilo u nepotpunom sastavu. Glavnu je riječ u njemu vodila osoba koja u njemu ne bi smjela niti biti, dakle zamjenik ravnateljice Tihomir Milovac. Da stvar bude gora, gospodin Milovac je i sada član novoga Upravnoga vijeća i njegov predsjednik. Na prošloj sjednici Skupštine smijenjena je članica Upravnog vijeća gospođa Jasmina Malnar zbog sukoba interesa. Na njezino je mjesto imenovana potpredsjednica Skupštine gospođa Tatjana Holjevac. Gospođa Holjevac nema baš nikakvoga iskustva u radu ustanova kao što je Muzej suvremene umjetnosti. Vjerujem da zna na što je pristala i da će uspjeti stvari dovesti u red. To se jedino od nje očekuje.
Spomenuli ste netransparentno financiranje. Možete li to malo pojasniti?
– Upravno vijeće nije dobilo adekvatan financijski izvještaj za 2007. i 2008. godinu. Predsjednik Vijeća Damir Sokić je slao pisma upozorenja Uredu za kulturu, nije dobio odgovor, pa je zato i napustio MSU. U tim svojim upozorenjima on je istaknuo da se i novac od donacija na nejasan način raspoređuje.
Je li financijski izvještaj dobio Gradski ured za kulturu?
– To ja ne znam. Morat ćete pitati njih.
Je li moguće da se ne pošalje financijski izvještaj? Sigurno bi Gradski ured to primijetio. Duško Ljuština bi morao reagirati.
– Zašto onda nije Ljuština reagirao kada ga je Sokić upozoravao na financijsku netransparentnost, na aljkavost vođenja fundusa.
Je li se nešto bitno promijenilo otkako je došao novi pročelnik na čelo tog ureda?
– Vrlo dobro surađujem sa sadašnjim pročelnikom gospodinom Ivicom Lovrićem, no neke se stvari ne mogu mijenjati preko noći. U izvršnoj vlasti Grada evidentno da postoje kočničari koji štite sebe.
Mislite da nastoje sakriti događaje iz posljednjih nekoliko godina kada je na muzej potrošen veliki novac?
– Da, vjerujem da je i to u igri. Zašto bi se onda završni račun proglašavao službenom tajnom, a njega na uvid nije mogla dobiti ona institucija koja je najviše upravljačko tijelo Muzeja, dakle Upravno vijeće. Veliki novac je potrošen na izgradnju, uređenje muzeja, nabavu opreme, otkupe, a u svemu tome je krajnje nejasno poslovanje. Da stvar bude gora, niti današnje Upravno vijeće nije dobilo suvisao završni račun. Član sadašnjega UV gospodin Majstorović na to je upozoravao, međutim, koliko znam, nije dobio ni odgovor, niti završni račun.
Možemo li se malo vratiti na sadašnji prijedlog ugovora. Rekli ste da su Vam sporne još točke šest i jedanaest. Što je sporno kod njih?
– U točki šest stoji da ministar kulture mora dati prethodnu suglasnost prilikom imenovanja ravnatelja muzeja. Nelogično je da se ministra prvoga pita tko može, a tko ne može biti ravnatelj kojega u krajnjoj instanci imenuje Skupština. U jedanaestoj točki se navodi kako se novac koji zaradi muzej može upotrijebiti za djelatnosti neke druge ustanove čiji su osnivači Država i Grad.
Žalili ste se na odnos ravnateljice prema gradonačelniku. Možete li navesti neki primjer?
– Ja ovdje štitim instituciju gradonačelnika. Ne zanima me uopće što je to trenutno gospodin Bandić. Međutim, nedopustivo je da se ravnateljica prilikom otvaranja muzeja zahvaljuje ministru kulture i premijerki, koji i otvaraju Muzej koji je u vlasništvu grada, a da se vlasnik, u ličnosti gradonačelnika, u ličnosti predsjednika Skupštine, konačno, niti ne spomene.
Ponavljam Grad Zagreb je osnivač muzeja koji ga je financirao čitavo njegovo postojanje. Također tu je posljednji slučaj kada izložbu Gilberta i Georgea otvara ministar kulture, a gradonačelniku se za to kaže samo dva sata prije otvorenja. Tu je izložbu, kao što sam rekao, Grad financirao s cca 640 tisuća kuna, a Ministarstvo sa simboličkih 70 tisuća. Ponašanje ravnateljice MSU-a je i na ovoj razini poslovanja sasvim neprimjereno mjestu na kojemu ona je. Da ne spominjem opet upravljanje muzejom, nebrigom oko fundusa i nejasnim financijskim poslovanjem.
Kako je moguće da gradonačelnik i njegov ured ne reagiraju na to?
– To će te morati pitati njega, mene to ne zanima. Ja svojim prozivanjem štitim instituciju gradonačelnika, a ne gospodina Bandića koji očito ima razloga zašto šuti i dozvoljava uvrede.
Pojavljuje se problem fundusa. On je procijenjen na 49 milijuna kuna. Kako je moguće da je riječ o tako malom iznosu i tko je dao tu procjenu?
– To je smiješno. Neka se zbroji koliko je ovaj Grad izdvojio za otkup umjetnine u tom muzeju u, recimo, samo posljednjih deset godina. Evo na primjer kupljen je za 50.000 eura, autoportret Marina Tartaglie iz 1917. godine, otkupljen je Kožarićev atelje za milijunske svote, otkupljena su druga vrijedna djela i za to skupo plaćana.
Postoje, dakako, svugdje djela koja su neprocjenjiva, ali postoji zato optimalna procjena muzejskog fundusa. S druge strane, loša uprava i nebriga o fundusu dovela je do toga da su neka djela stradala, da je, na primjer, rad Ivane Franke i troje arhitekata, a kojim je Hrvatska bila zastupljena na Venecijanskom bijenalu 2004., uništen. Uništen je zato jer nitko iz Muzeja nije vodio računa u kojem je stanju odkada je u kasnu jesen 2004. dopremljen u Zagreb i ostavljen u staroj klaonici tvornice „Zagrepčanka“.
Taj se rad sada obnavlja, no za tu skupu obnovu trebat će namaknuti novac. Od koga? Pretpostavljam od Grada. Vjerojatno će se i za to pobrinuti oni koji u Gradu godinama probleme vezane za Muzej suvremene umjetnosti skrivaju. Zašto to čine, ne znam, ali mislim da bi jedna solidna financijska kontrola mogla sve to vrlo lako rasvijetliti.
