10/19/2010 16:26
Ljepota film festivala je ta da nam donosi mogućnost gledanja filmova nacionalnih kuća koje nismo baš u mogućnosti gledati svakodnevno. Zato je film švedskog režisera bio i više nego ugodno iznenađenje za samo otvorenje Zagreb Film Festivala. Na neki poseban način europski režiseri u svojim filmovima prikazuju „kulturu i civilizaciju“ vlastitog naroda. Nakon projekcije filma režiser je rekao da se nada, da će Hrvati uspjeti prihvatiti i shvatiti poantu filma, kao što su to uspjeli samo Šveđani.
Sadržaj filma je vrlo jednostavan. Glavni lik zaljubljuje se u prijateljevu suprugu. Strast koja ga obuzima prejaka je i on „razumnim rješenjem“ pokušava spasiti ne samo svoju nego i prijateljevu bračnu zajednicu. No u jednome su svi ljudi isti, bili sa sjevera, sa juga ili istoka, u ljubavi i ratu je sve dopušteno. Razum u ljubavi jednostavno „ne“ postoji. To što smo odrasli i sa godinama iskustva malo razumniji ne znači da, kad nas strast i osjećaji prodrmaju, nećemo napraviti sve da to ne izgubimo, i povratak na staro jednostavno nije moguć.
Kroz film se prožima i ono vječito pitanje zašto smo mi zapravo tu i da li postoji nešto poslije. Vapaj u pomoć prijatelja koji kaže da je bio spašen ali ne od ljudske ruke nego od božje dovodi u pitanje same vjere i da li On postoji? Uvođenjem tog elementa kao sporednog na početku, do kraja filma postaje jasno da je možda to i glavna poanta filma. Zadnji kadar koji završava negdje na pučini, gdje nebo i zemlja postaju jedno a pojedinac samo mala točkica koja nestaje u daljini.
Kemija među glumcima dočarana je sa nekom lakoćom, i u teškoj situaciji kada se emocije iza četiri zida ne trebaju tajiti i kada suze poteku, sve nekako izgleda podnošljivo. Kemija između glavnih glumaca malo je ipak prepovršna i cijela ta ljubavna priča drži vodu isključivo na fizičkom dodiru i zapravo nema nekakvu budućnost. No budućnost niti nije bitna. Bitan je samo taj trenutak iako nam se ne čini tako.
Ženski likovi su prikazani kao jači i razumniji spol, što nije ništa čudno za sjevernjački mentalitet, sjetimo se samo ženskih likova u Bergmanovim filmovima. Snažne i odvažne, one su te koje znaju gdje i kamo, pa makar i kad je najteže, za razliku od muškog djela likova koji su izgubljeni, plaču i pomišlju na najgore.
Film je djelo zrelog režisera koji iza sebe ima zavidan opus, možda više kazališnog nego filmskog ali definitivno veliko životno iskustvo koje je uspio prenijeti na filmsko platno. Koncentraciju gledatelja drži do kraja, čak i malo monotonije dijelove režiser podiže pokojom humornom crtom kupanja u jezeru ili „county“ zabave na početku filma.
Kraj filma na žalost je i više nego očekivan, makar sam kao i većina gledatelja bila na strani razuma a ne osjećaja.
