Otišao sam na prosvjede protiv prekapanja Varšavske ulice. Razlog koji mene vodila je pobuna protiv klike koja smatra da je grad njihov i da se sve može. Da se mogu mijenjati i izvrtati planovi, da su građani nemoćni i da prosvjedi prođu, a profiti traju. U ovom slučaju Poglavarstvo i gradonačelnik financiraju privatnom investitoru izgradnju ulaza u garažu. Grad daje zemljište, uništava pješačku zonu,  daje dozvole i još i sredstva radi zarade (pomnožite tisuće metara s cijenom kvadrata!). Pada mi na pamet sličnost Zagreba s New Yorkom. Sličnost je površna, no metoda vlasti je ista.

U maloj zgradi u 17. ulici, zagubljena između visokih nebodera New Yorka nalazi se središte Tammany Halla. Za Amerikance Tammany Hall je simbol potkupljive vlasti, protežiranja stranačkih interesa i zemljaka.  Ta polujavna organizacija, nastala kao klub Demokratske stranke, vladala je New Yorkom preko sto trideset godina, kupujući glasove, mrežom (pretežno Irskih katolika) koji su kao neželjena manjina težili vlasti i životu američke aristokracije novca.  Za organizaciju nije bila važna nikakva ideologija već osobna lojalnost. Posao i zaposlenje se nije moglo dobiti bez veze s nekim od njihovih vođa. Bez volje njihovog „bossa“ ništa se nije radio, bez političke korupcije nije se odlučivalo, bez  tihe podrške nije se mogla dobiti suglasnost, plan ili kupiti zemljište. Najvažnije je bilo kontrolirati vlast, izbore, imenovanje gradonačelnika, održati skrivenu strukturu paralelne vlasti.

Izvor moći Tammany Halla u doba njihovog najvećeg utjecaja bila je  nezajažljiva pohlepa i beskrupuloznost  prema protivnicima. Zarada na građevinskim zemljištima u doba ekonomskog napretka bila je fantastična. Nisu se više gradile male  obiteljske kuće već poslovni neboderi. U  toj računici cijene kvadrata zemljišta  računala se prema potpunoj izgrađenosti parcele i velikom broju katova. Tako je nicao Manhattan.  Zarađivali su poduzetnici, a cijena rada bila je niska. Zarađivali su  bankari, kamata je bila povoljna.  No najviše je zarađivao Tammany  Hall ,  ta skupina pokvarenih političara, kontrolirajući vlast, dozvole i administraciju, plašeći svojom moći i zastrašujući svojim vezama sa podzemljem, primajući mito. Od plana  se odstupala kade je trebalo, uz potrebno podmazivanje.

Grad je poduzetnicima postavljao uvjete, ali  u zamjenu radio pristupne putove, infrastrukturu ,  rasvjetu ili parkirališta. Grad je kupovao i prodavao zemljišta,  čija cijena se rijetko utvrđivala tržištem, već procjenom iznad i rukom ispod stola. Gradila se luka, podzemna željeznica, raskošne zgrade suda i administracije.  Kasnije su se gradili  projekti stanova za siromašne. Novac ulagača bio je sumnjiv, no niko nije prigovarao njegovom mirisu (pecunia non olet).

Grad je rastao u svjetski centar. Glamurozni život, na  visokoj razini, privlačio je ambicije  i  omogućavao da se krvavim novcem  prevlada frustracija siromašnih useljenika.  Vođe  Tamannya bile  su uvijek u počasnim ložama,  živjeli su u raskošnim rezidencijama, imali svoje omiljene lokale, svoje dobrotvorne  priredbe , svoje zastupnike, svoje političke  saveznike.  No ta tanka pozlata  civiliziranosti skrivala je  okrutnost prema  siromašnima.

Usput: jeste li gledali film ‘Bande New Yorka’,  romansiranu  verziju takve stvarne povijesti?

Povremeno, otvarali su se politički korupcionaški skandali. Povremeno bi netko od vođa završio i u zatvoru, no čvrsta struktura povezanih  pokvarenih političara, podlih  investitora, podmićenih istražitelja i novinskih magnata  koji su ulagali u nekretnine, ostala je na vlasti preko stoljeća. U vrijeme prohibicije  su potomci nekadašnjih  gusara kapitalizma postali  uvaženi stupovi društva.

Nikakva mafija, cosa nostra nije im bila ravna. Nikakva  masonska tajna organizacija, domovinske udruge, vjerničke župe, zavjereničke klike, profesionalna udruženja, novinari nisu uspjeli postići takav društveni utjecaj kao Tamanny Hall. Građani su prezirali doseljenike, ismijavali njihov primitivizam i grubost, no tek je talijanski doseljenik Fiorello LaGuardia okupio široku koaliciju raznih grupa i stranaka i za kratko prekinuo vladanje Iraca. Tammany Hall postojao je sve do sredine šezdesetih godina kao neformalna klika koja je vladala američkim političkim životom.

Ove priče sjetio sam se na posljednjoj sjednici Odbora za kontrolu Skupštine grada. Na dnevnom redu našla su se dva zahtjeva. Jedan za  izgradnju prilaznog puta na parceli privatnog investitora. Put je trebao stvoriti parkiralište i prolaz do njegovih urbanih vila. Uz to grad je trebao financirati  rasvjetu za  taj put.  Pogled na tlocrt mogao bi reći sve. Grad gradi prilaz kućama, no ne javni put.  O obrazloženju se govorilo o mogućoj budućoj izgradnji,  ali te parcele sada nisu – pa ni u planu – građevinsko zemljište. Cijena prava sitnica 1.200.000 kuna.

Odbor je uskratio suglasnost na taj prijedlog. Jednoglasno. Moja zabrinutost je u slijedećem. Takve su se odluke do sada rutinski odobravale. O tome svjedoči i ljutnja gradskih pročelnika koji ne razumiju  zašto su zastupnici protiv gradnje i protiv ulagača.  O tome svjedoči jednostavno objašnjenje da će put jednom postati koristan budućim ulagačima i investitorima  za objekte na parcelama koje su tek poljoprivredno zemljište ( na čiji račun!?). Njima je dovoljno da je predloženo pravno moguće, da zakon ne brani takvo postupanje.

No ne pitaju se je li tako nešto i interesu grada , javnog dobra i da sve to plaćaju građani.  Zakonom moguće ne znači da je dobro.

Manipulacije uprave grada  zemljištima, izgradnjom cesta ili  rasvjete govore da i u Zagrebu možda postoji Tammany Hall – građevinska mafija? – koja kontrolira planiranje i urbanizam u gradu, ulaganja u infrastrukturu,  koja koristi zamjene zemljišta kao način pranja novca, koja koristi ljudsku gramzljivost i ne mari za javni interes, slobodan grad, promet, parkove, trgove i javne sadržaje.  Jedva čekam da me pitaju za dokaze – pogledajte grad i kako izgledaju  donedavno zaštićena područja.