Palijativna skrb usmjerena je na poboljšanje kvalitete života teško oboljelih osoba i njihovih obitelji, pružajući im medicinsku, psihološku i socijalnu podršku. U trenucima kada izlječenje više nije moguće, fokus se premješta na ublažavanje boli, očuvanje dostojanstva i pružanje osjećaja sigurnosti. Uz zdravstvene djelatnike, važnu ulogu u toj skrbi imaju i volonteri, koji svojom prisutnošću, razgovorom i konkretnom pomoći svakodnevno doprinose kvaliteti života pacijenata u njihovim najtežim životnim trenucima.
Jedna od njih je Jadranka Jajaš, dugogodišnja volonterka, koja je u palijativnu skrb ušla iz osobnih razloga.
-Tata i ujak su mi bili oboljeli od karcinoma i umrli su od karcinoma. Tako je 2009., kad je krenula Laverna, tada je bila, ajmo reći, u okviru Trećeg franjevačkog reda, nekoliko ljudi se složilo da se krene upravo s pomoći palijativnoj skrbi- prisjeća se Jajaš svojih početaka.
Objašnjava kako ju je upravo osobno iskustvo s bolešću u obitelji potaknulo da svoje vrijeme i znanje posveti drugima.
-Pošto sam imala jedno iskustvo s bolesnicima, vidjela sam da je društvo i moje znanje o tim bolesnima i kako pomoći tim ljudima nekako nedostatno. Mislila sam si – dobro, to je tečaj, to ćemo malo raditi, nešto naučiti, pa ako budem volontirala godinu, dvije, super. Međutim, završila sam 17 godina u La Verni. Smatram da sam pogodila ono što u životu volim raditi- govori.
Tijekom godina volontiranja, kako kaže, shvatila je koliko su empatija i ljudska blizina neprocjenjivi u palijativnoj skrbi.
-Ponekad je dovoljan tek pogled, riječ ili dodir. Čovjek koji put nije ni svjestan koliko znači nekoga držati za ruku. U takvim situacijama, kad ima bolove, dodati mu čašu vode, biti prisutan uz tu osobu i uz obitelj – to daje još jednu snagu toj osobi. Osmijeh koji vam ta osoba uzvrati nema cijene. Pogled, dodir, to se ne može platiti. To te ispuni jednom ljubavlju i radošću koja nema cijene- dodaje Jajaš.
Volontiranje, ističe, podrazumijeva mnogo više od same prisutnosti. Ono uključuje razgovor, druženje i emocionalnu podršku, ali i niz malih, svakodnevnih zadataka koji oboljelima i njihovim obiteljima znače jako puno.
-Možemo čitati pacijentu, razgovarati s obitelji, otići u kupovinu ili u ljekarnu, pratiti ga u bolnicu ili na terapije. U principu, jedanput kad ideš, možeš ići sto puta kod jednog korisnika, ali nikad ne znaš što ćeš tog dana trebati napraviti, kako će se korisnik osjećati i koji će biti zahtjevi obitelji- objašnjava Jajaš.
Upravo ta nepredvidivost i potreba za prilagodbom čine volonterski rad zahtjevnim, ali i ispunjavajućim. Volonteri često postaju važna poveznica između zdravstvenog sustava i obitelji, pružajući podršku u trenucima kada su strah, tuga i neizvjesnost svakodnevica.
Palijativna skrb ne obuhvaća samo medicinski aspekt, već i cjelovitu brigu o osobi – fizičku, emocionalnu, duhovnu i socijalnu. U tom kontekstu volonteri imaju jedinstvenu ulogu jer svojim dolaskom ne donose terapiju, nego vrijeme, pažnju i toplinu. Upravo ta dimenzija ljudskosti često ostavlja najdublji trag.
-Biti uz nekoga kad mu je najteže, to je velika odgovornost, ali i velika milost. Naučiš cijeniti male stvari, naučiš slušati. Shvatiš koliko je važno da nitko ne bude sam- kaže Jajaš.
U trenucima kada medicina ima svoje granice, volonteri palijativne skrbi pokazuju koliko su ljudska blizina, razumijevanje i suosjećanje jednako važni kao i medicinska terapija. Njihova prisutnost podsjeća da dostojanstvo, pažnja i topla riječ ne gube vrijednost ni u najtežim fazama života.
Upravo takva prisutnost potiče spoznaju da ni u najtežim životnim trenucima nitko ne mora biti sam – sve dok postoje ljudi spremni darovati svoje vrijeme, iskustvo i srce onima kojima je to najpotrebnije.
ČLANAK JE SUFINANCIRAN SREDSTVIMA FONDA ZA POTICANJE PLURALIZMA I RAZNOVRSNOSTI ELEKTRONIČKIH MEDIJA
