Zagrebancija

Za koga glasaju djedovi i bake, mame i tate

Andrea Zlatar svaki tjedan piše o kulturno obrazovnim problemima Zagreba

Autor:: Andrea Zlatar 1/27/2010 11:00

Nedavno sam sudjelovala u jednoj televizijskoj emisiji «u živo». Loš termin, praznički,  tema  ojadna: školska lektira. I urednici su se bojali da će to biti emisija koju je odmah najbolje izbrisati, ne samo s vrpci nego iz našeg pamćenja. Međutim, mi učiteljice, mi mame i tate, mi učenici i učenice, mi djedovi i bake, gadno smo  uzrujani oko svega što se tiče škole, popisa lektire i pitanja na maturi, oko novog modela državne mature. Ukratko,: nije bilo dovoljno vremena da se odgovori na pitanja. U zemlji koja nikada nije bila «zemlja znanja», a  niti sada ne pokazuje neke odlučnije namjere u tom pravcu, državna matura  prijeti  kao tsunami : poginut će svi koji se naći na udaru.

Pred godinu i pol, jedna je srednjoškolska generacija izborila odgodu. Nisam sigurna da se ta odgoda iskoristila za usavršavanje sustava državne mature. Ako uspoređujem s tzv. implementacijom bolonjske reforme mogu samo ojađeno priznati da danas ne bih digla ruku za uvođenje «bolonje». Lako ćemo s  plemenitim ciljevima mobilnosti i usporedivosti  studija, ali svakodnevni sveučilišni život  govori da su se naši nedostaci u bolonji uglavnom multiplicirali, a zasebne kvalitete poništile. Pa onda, kad se bake i mame (jer uglavnom su one) javljaju sa zabrinutim pitanjima  –  vjerujući još uvijek da znanje i ocjene igraju neku ulogu u budućnosti njihove djece i unuka – na  televizijskim  ekranima  uglavnom se u odgovornih osoba može vidjeti slijeganje ramenima. Ili neke neutralne formulacije utješnog tipa «sve će ipak biti u redu».

A činjenice govore drugačije:

– svi oni koji su se prošlih godina  upisali na krive fakultete, pa su izgubili godine, kao i svi oni koji su radili i čekali da steknu financijske  uvjete za studij, e pa, svi oni prvo moraju na državnu maturu, odnosno, na ispite  koji ih kvalificiraju za upis na faks

– sadašnji maturanti, iz cijele Hrvatske, idu na maturu s nejednakih pozicija: samo godinu dana trajalo je tzv. ujednačavanje znanja u  srednjim školama koje su na probnim maturama postigle slabije rezultate

– učenici strukovnih škola nalaze se u sasvim nezahvalnim pozicijama, s mnogo manje prethodnih sati u temeljnim predmetima i s obvezama u praksi.

Ukratko, s onim što su naučili u srednjim školama svi se – možda  s izuzetkom dviju-triju gimnazija – itekako boje za rezultate na maturi. Rezultati mature mogu biti zaključno vrednovanje srednjoškolskog ciklusa, ali ne mogu istovremeno biti kriteriji za upis na fakultete.

Pa onda, moje pitanje – za koga glasaju bake i djedovi, mame i tate, tete, prijatelji, susjedi? Glasaju za svoju djecu, za  ekipu koja puni osamnaest godina, dobiva pozive za vojnu evidenciju,  za generaciju koja sama ima pravo glasa. Djedovi i bake, mame i tate, plaćat će, ako mogu,  dodatne sate, instrukcije, nadati se najboljem, tjerati osamnaestogodišnjake na učenje, na pametne izbore.  Kad je «bolonja» na mom  (FF) fakultetu  požela prve žrtve, jedan od čelnika lakonski je izjavio da se prvi mačići bacaju u vodu. Na to ne mogu i ne želim pristati, pa makar koliko bila ingeniozna ideja o državnoj maturi.

 

Exit mobile version