Zagrebancija

Ulica znači stav

Andrea Zlatar svaki tjedan piše o kulturno obrazovnim problemima Zagreba

2/11/2010 14:26

Stojim na početku Varšavske i gledam ulicu  koja je jedna od rijetkih zagrebačkih pješačkih zona i kojoj prijeti pretvaranje u prometom zakrčeni ulaz u garažu. Gledam ulicu koja je asfaltirana i na kojoj se  predvečer 10. veljače skupljaju građani koji prosvjeduju protiv otimanja ulice gradu, protiv privatnog u ime javnoga interesa. Znam da je prosvjed najavljen kao miran i da u središtu ima umjetničku instalaciju koja šalje političku poruku – istovremeno estetsku i etičku.

Ne mogu iz glave potisnuti slike studenata i građana u pariškoj pobuni ’68-e.

Kad je riječ  o «opredmećenju» ’68-e,  jedna me slika proganja, ta slika postaje opipljiva, dobiva masu i težinu,  može se uhvatiti jednom rukom: to je kocka s pariških kolnika, takozvani le pavé, kojim su se pariški šezdesetosmaši služili u fizičkom otporu/napadu. Te je kocke, u dobrom dijelu Latinske četvrti, doslovno iskorijenio tj. izvadio iz pločnika naredni gradonačelnik, betonirajući ulice sveučilišne četvrti tako da kocka, barem u tom materijalnom smislu, više ne može biti neposredno upotrijebljena kao stvarni predmet otpora.  Dimenzije kocke su 10x10x10 cm, dakle doista stane u jednu ruku, koja može biti i lijeva i desna. U obliku te šezdesetosmom obilježene kocke, tiskao je francuski izdavač Fetjaine izbor fotografija pariške ’68-e,  s nešto podataka kronologijske prirode.  Korice su obrađene na način da sugeriraju kamenu površinu. Tako je kocka postala knjiga.

Znam da su nama sada najbliže kocke u Mesničkoj ulici i da su one zaštićene kao baština – ali ne vodim tu usporedbu u smjeru poticanja fizičkog nasilja. Ne samo zato što nema smisla nabacivati se kockama po fasadama Varšavske, i ne samo zato što, govoreći o svom novom romanu Ivana Sajko o Zagrebu govori kao gradu koji se ne zna  buniti, a kada se buni, čini to iz krivih razloga. Da, u Zagrebu je često teško poštovati prošlost, kratko pamćenje i amnezija prekrivaju mnogo toga. Pretpostavljam da ćemo se svi složiti oko stava da prošlost nastaje tek kad se uspostavi odnos prema njoj. Ali jednako tako i naša suvremenost, ono što nas okružuje. Zato je Varšavska danas ne jedna od gradskih ulica, niti samo posebna gradska ulica, ona je više od toga: ona je stav i znači naš odnos prema gradu i svijetu u kojemu živimo. Ona nije pitanje asfaltirane horizontale, nego naše osobne i naše zajedničke  vertikale.

Ako je pariška ulična kocka postala knjiga, onda neka ulica bude naša javna zajednička platforma.

Igrom slučajeva koji to nikada nisu, nakon najavljenog prosvjeda, u samoj blizini, u kinu Europa  predstavlja se pisac Vladislav Bajac s knjigom «Hamam Balkanija». Nešto dalje, u kinu «Grič» u Jurišićevoj, isto u  19. sati, Ivana Sajko predstavlja «Povijest moje obitelji».  I jedno i drugo i treće je Zagreb danas: kultura sjećanja oprema nas mehanizmima otpora. 

 

Exit mobile version