Svečana dodjela Krležine nagrade i Povelje, bijenalnih priznanja koje dodjeljuje Društvo hrvatskih književnika (DHK), tradicionalno predstavlja jedan od najznačajnijih događaja na domaćoj kulturnoj sceni. Ova priznanja, utemeljena u čast Miroslava Krleže, jednog od ključnih aktera hrvatske književnosti i misli, nagrađuju djela koja svojom kompleksnošću, polemičnošću i umjetničkom snagom dosežu najviše standarde.
“Krležina nagrada dodjeljuje se bijenalno, svake dvije godine. Jedne godine se dodjeljuje nagrada. Druge godine se dodjeljuje stipendija iz Fonda Krleže. Ove godine je došao red na nagradu”, objasnio je Ivica Matičević, predsjednik Odbora Fonda Miroslav Krleža.
Nagrade za razdoblje 2023./2024. godine otišle su u ruke velikana hrvatskog pisma i glumišta: Slobodanu Šnajderu za književnost i Ozrenu Grabariću za dramsku umjetnost, čime se i formalno potvrdila iznimna vrijednost njihovih nedavnih ostvarenja.
Dodjelom ovih priznanja, čiji službeni naziv od ove godine glasi Krležina nagrada i Krležina povelja, DHK nastavlja tradiciju započetu 1986. godine, svrstavajući nove laureate uz bok najvećim imenima hrvatske kulture i umjetnosti, kao što su Enes Čengić, Stanko Lasić, Ivo Brešan i Igor Zidić. Ipak, fokus javnosti s pravom je usmjeren na same nagrađene opuse, koji utjelovljuju bit Krležinog naslijeđa: beskompromisno suočavanje s poviješću i dekonstrukciju ljudske iluzije.
Enciklopedija povijesnog užasa: Roman Slobodana Šnajdera
Slobodan Šnajder, nagrađen Krležinom nagradom za roman Anđeo nestajanja maestralno je ispunio očekivanja koja se vezuju uz ime tog priznanja. Kako je istaknuo Ivica Matičević u obrazloženju Povjerenstva, Anđeo nestajanja predstavlja “enciklopediju povijesnog užasa, jeze i ništavila”. Roman se odlikuje epikom, kvalitetom koja je u suvremenoj hrvatskoj prozi gotovo iščezla, ali koja se kod Šnajdera manifestira ne kao puko rasplinuto pripovijedanje, već kao polemički utemeljen okvir za osobni obračun s poviješću.
Šnajder se ne zadovoljava hladnom historiografijom; on bira događaje kroz prizmu osobnog iskustva i iskustva svojih bližnjih, gradeći narativnu istinu koja, bez obzira na slaganje čitatelja s autorovim interpretacijama, ostavlja dubok trag. Ključna snaga romana leži u njegovoj temeljnoj potresenosti, koju Matičević ilustrira nezaboravnom slikom dječaka koji u plinsku komoru Auschwitza ulazi bez upaljenog svjetla. Ovaj snažan, mučan detalj, postavlja pitanje o neizbježnosti povijesne sudbine i njezinoj iracionalnoj okrutnosti. Vrhunska književnost, u Šnajderovoj izvedbi, nije ona koja nudi katarzu ili konačne odgovore, već ona koja ostavlja u nemiru. Njegovo svjedočanstvo o tome “kako je bilo” ne dozvoljava čitatelju da zatvori knjigu i nastavi dalje, već ga trajno uznemiruje i tjera na promišljanje, čime Anđeo nestajanja postaje istinsko remek-djelo koje se suprotstavlja zaboravu.
“Nagrada se financira Krležinim novcem. Nije državna nagrada. Iza nje ne stoji privatni novac, ni korporacija. Najčestitija je nagrada od pisca piscu. I to još piscu koji se javno da je divlji Krležin sin. Znate, u stvarima nasljedstva se uvijek javljaju problemi. Ne znam je li bi mene Krleža priznao kao svoga sina, kada bi mogao. To neka prosude drugi. Na svaki način vrlo sam počašćen. To je nagrada koja prije svega ima ime i prezime. I to najvažnije ime i prezime hrvatske književnosti. U Hrvatskoj se meni nešto drugo ili bolje, u vezi te knjige, ne može govoriti” rekao je dobitnik nagrade Slobodan Šnajder.
Glumačka čarolija u kontrastu: Ozren Grabarić
Krležina povelja dodijeljena je dramskom umjetniku Ozrenu Grabariću, čiju je interpretacijsku snagu i širinu istaknuo akademik Boris Senker. U proteklom bijenalnom razdoblju, Grabarić je obogatio svoj ionako impresivan niz uloga s dva dijametralno suprotna lika, čije je majstorsko tumačenje rezultiralo nečim što kritika naziva glumačkom čarolijom.
“Izuzetna je čast dobiti ovu nagradu. Bio sam ugodno iznenađen poveljom. Sretan sam da mogu biti dio ovdje, s obzirom na to da trenutačno putujem. Imao sam premijer u u Crnoj Gori i sada idem dalje u Istru. Poklopilo se da mogu doći ovdje u Društvo hrvatskih književnika na dodjelu i podružiti se s ljudima”, poručio je dobitnik Krležine povelje Ozren Grabarić.
Prvi lik je Ivšićev avangardistički vlastodržac Gordogan, figura koja u sebi spaja Jarryjevog Ubuja te Shakespeareove Macbetha i Rikarda Trećeg. Grabarićev Gordogan nije tek svjesno počinitelj zločina, već razulareno dijete s nadljudskom moći, čija destrukcija proizlazi iz pretjerane zaigranosti i infantilne svijesti o vlastitoj snazi. Drugi je lik Cyrano de Bergerac, Rostandov neoromantični junak: nepobjedivi duelist, pjesnik i zanesenjak, istovremeno plah i nesiguran u očitovanju vlastite ljubavi. Grabarićev Cyrano s jedne strane ruši lažno, snobovsko kazalište, a s druge strane pribjegava maskiranju osjećaja pismima.
Ova dva lika predstavljaju krajnosti ljudskog karaktera: brutalnu, iracionalnu moć i nježnu, tragičnu osjetljivost. Grabarićeva umjetnost leži upravo u sposobnosti da oba ekstrema učini uvjerljivima, pokazujući duboko razumijevanje psihološke složenosti, što publika redovito nagrađuje dugotrajnim aplauzom i rijetkim stajaćim ovacijama. Njegova interpretacijska vještina potvrđuje kako se kazališna umjetnost, jednako kao i književnost, može nositi s kompleksnim pitanjima ljudskog postojanja.
Zaključak
Krležina nagrada i Krležina povelja za 2023./2024. godinu slave vrhunska umjetnička postignuća koja su u duhu samog Krleže: polemična, epska i duboko angažirana. Slobodan Šnajder je svojim romanom stvorio djelo koje opominje i uznemiruje, namećući osobno svjedočanstvo o povijesnom užasu kao jedinu autentičnu istinu. Ozren Grabarić je na sceni demonstrirao sposobnost interpretacije krajnjih točaka ljudske duše, spajajući grotesku i liriku. Obojica laureata tako nastavljaju bogatu tradiciju nagrade, dokazujući da hrvatska umjetnost i dalje posjeduje snagu da se suoči s velikim temama i da pritom stvara djela trajne vrijednosti.
ČLANAK JE SUFINANCIRAN SREDSTVIMA FONDA ZA POTICANJE PLURALIZMA I RAZNOVRSNOSTI ELEKTRONIČKIH MEDIJA