Autor: Vjekoslava Bach 10/18/2011 11:31
Prošli smo vikend, što poslovno a što privatno, Coach i ja odlučili krenuti u susjednu nam Bosnu i Hercegovinu. Naime, kako sam poslom vezana za frizere onda mi je svakako jako drago i lijepo pogledati što to pripremaju frizeri diljem svijeta, te kako zamišljaju ”naše glave” u narednoj sezoni. Posebno sam počašćena kada me dragi moji frizeri pozovu da dođem gledati kao draga prijateljica iz Zagreba. E to su onda prave stvari i baš mi je drago da netko prepoznaje koliko radiš za njihovu struku.
Tako smo mi eto završili u Sarajevu, gradu koji iako je prošao strahovite patnje i muke, ni u jednom trenutku nije izgubio onu svoju prepoznatljivu dušu…
”Đes, ba jarane? Pa kako si bona Vjeko?”, dočekuju nas u standardnom stilu Haris i Senad. ”Hajde brzo se raspakirajte i haj’mo odmah da prodernečimo!” puni adrenalina odlučuju naši domaćini.
Inače je moja preporuka kad dođete u Sarajevo nikako se nemojte opirati prijedlozima domaćina jer jedino tako ćete doživjeti Sarajlije baš onakvima kakvi zaista jesu – topli, srdačni, otvoreni i vrlo vrlo duhoviti.
Po izboru muškog djela našeg društva za večernji izlazak odabrana je jedna ”autohtona” lokacija, sa istom takvom glazbom…sigurna sam da razumijete što želim reći. Dakle glazba i dobra atmosfera nam je osigurana, no krajičkom ja gledam svoga Coacha i vidim da bi sve nešto pitao a ni sam ne zna kako. Pa se meškolji, pa pokušava nešto reći…. ”Dobro šta ti je?”, upitam ga da napokon saznamo tu tajnu što ga izjeda. A on će: ”Ma, Senade sve je to super al ima li tamo nešto za prigristi…?”
Pa kad nisam umrla od smijeha! Dakle, jedina briga bila je da ne ostanemo gladni… A Senad, onako visok i ne baš sitan kaže:”Hajd bolan ne brini, vidiš da i ja imam gladnog medu“, smije se naš domaćin gladeći se po trbuhu.
Znači i to smo riješili. E sad, želeći se pomalo i opravdati moj Coach nastavi:”Ma da, znaš baš sam nakon onog sajma nešto kila skinuo pa eto da sad vratim… ”I toliko je trebalo i Harisu i Senadu da uz prolom smijeha nastave: E pa da, baš smo te gledali i pitali se tko je taj dečko! Liči bolan na tebe, a nisi ti! Sve si zbilja nešto propao.. propao ba ko kauč!”
Ajme meni, suze su mi navrle na oči od smijeha! Pa koliko gluposti u samo par minuta…
A sve me to zapravo natjeralo na razmišljanje zašto su eto naši susjedi koji žive ruku na srce puno skromnije nego mi, uvijek spremni na šalu, zdravu zafrkanciju, za maksimalnu angažiranost u svemu što rade. Gdje leži tajna njihove neprekidno dobre volje i raspoloženosti? Pa nije moguće da oni nemaju problema ama bas nikad…
A zašto smo, eto, za razliku od njih mi zapali u neku apatiju, depresiju, ništa nam se ne da, smijeha niodkud. Roditelji nervozni, djeca agresivna, napadački raspoložena… Što se to s nama dogodilo pa da baš nigdje i ni u čemu ne vidimo razloga za veselje?
Tako je naša večer prolazila malo pomalo. Red hrane, red pjesme, red smijeha… I sve je bilo usmjereno k tome da mi, gosti, uživamo. I jesmo, zaista jesmo!
Već je večer dobrano odmakla kad se Coach sjetio da bi pojeo tufahije. Znate, onaj pravi bosansi desert- kuhane jabuke punjene orasima. No ništa od toga, sve se pojelo. A Haris i Senad, pravi domaćini odmah su imali kviska: ”Nego, kakav si ujutro s tufahijama ?”, ko slučajno ga priupitaju. Ja sam odmah znala da se sprema neka ”prevara”.
U hotel smo stigli dosta kasno, muški poprilično veseli. A ja unaprijed umorna jer me sutra čekala jedna ranojutarnja obaveza.
A ono što me dočekalo nakon toga posla, opet mi je dobrano ojačalo dijafragmu od smijeha. Naime, zvao me Coach i pita dal mu ja kucam na vrata. Kad sam rekla da ne, tek sad mu nije bilo ništa jasno. Jer kaže da je nekoga otjerao da ga ne budi! A ono je bio konobar sa ogromnom porcijom tufahija za gospodina! Šalju Haris i Senad! E pa da ne vjeruješ! To su pravi prijatelji! Ispunjavaju sve želje… Kad ste to zadnji puta doživjeli tu kod nas?
Naravno da je konobar ponovio postupak penjanja na osmi kat i ubrzo sam i sama uživala u ovoj super kaloričnoj poslastici… Ujutro. Baš onako kako ne bi trebalo za dobru liniju…
Sve dalje što se događalo ostat će ipak naša mala tajna, no sve u svemu Sarajevo i naši prijatelji ostali su mi u srcu pa mi se sve teško prebaciti na ovu našu klimu.
Jedino što želim još reći jest da su me, baš u njihovom stilu, na samoj večeri kad su oni imali svoje predstavljanje, izveli na binu i uručili mi, u znak odlične suradnje i prijateljstva, prekrasan poklon – srebrni ibrik, vrč u kojem se nekad nosila voda koja se točila prije vjerskih obreda. Moram priznati da mi se nije bilo ni malo lako popeti na pozornicu, a kad sam još vidjela što mi nose, ona moja knedlica u grlu koja se javlja svaki puta kad me netko dirne u srce, opet se pojavila. Skužio je Coach da ću se rascmizdriti pa je brže bolje došao do bine i kaže da će on uzeti poklon, a mi nek se u miru poslikamo. Uhhh spasio me inače bi make upa bilo posvuda….
Ono što sam željela reći jest da pokušamo i u onako ne baš lijepu sadašnjost ubaciti malo smijeha, šale, humora. Malo dobre volje i pozitivne vibracije. Jer ako budemo stalno neki namrgođeni opet nam neće ništa biti bolje u životu. Ima stvari na koje jednostavno ne možemo utjecati i nisu u našim rukama. E pa kad je već tako onda makar malo topline može vratiti ljepotu u naše dane.
Imati prijatelja koji zna kako će ti uljepšati dan, koji će ti dati do znanja da možeš računati na njega, da misli na tebe i da te zaista voli, najveće je bogatstvo koje imamo. Zato sam sigurna da će me ovi moji Sarajlije opet brzo vidjeti. Pa tako sve dok im ne dosadimo… A znam da to baš nije lako jer kad smo svi mi zajedno na okupu, svi mi temperamentni u kojima teče vrela krv, odličan provod je osiguran.
Zato ću opet reći – Sarajevo, ljubavi mojaaaaa….