Od velike borbe radnika TDZ-a ostalo samo sjećanje

Autor: Maja Gujinović 3/3/2010 16:32

Četiri je godine prošlo od kada je četrdesetak radnika, nezadovoljni procesom privatizacije okupiralo Tvornicu duhana Zagreb, i u njoj živjelo punih 120 dana dok ih policija nije deložirala.

Iz današnje pozicije, gledajući dokumentarni film Igora Bezinovića ‘TDZ – za uspomenu i dugo sjećanje’, koji je sinoć premijerno prikazan na ZagrebDoxu, taj se događaj čini neobično blizu, i u isto vrijeme daleko. Akcija specijalaca, izvlačenje ljudi iz zgrade, policijska vozila… podsjećaju na nedavna uhićenja u Varšavskoj ulici. Borba za očuvanje radnih mjesta, otkazi, otpremnine, svemu tome svakodnevno svjedočimo pod naletom recesije.

– Danas kada pogledamo naše izjave, našu borbu. Kada vidimo sve štrajkove koji se sada događaju, mi svakog od njih možemo razumjeti – objasnila je nakon filma jedna od protagonistica.

Tvornica duhana Zagreb – zadnji trzaj radničke klase koja je živjela za svoja radna mjesta

No ipak, gledajući arhivske snimke radnika u njihovom privremenom domu, kojeg su čuvali, u kojem su spavali, jeli, pjevali, koji je sada već napola srušena zgrada, teško se oteti dojmu kako je takva ‘prisna veza’ za svoje radno mjesto, za jednu tvornicu – jedan pogon za proizvodnju cigareteta, zapravo bio zadnji trzaj radničke klase, koja je nestala u vremenu tranzicije. Stalno radno mjesto, poštovanje prema radniku, čini se, nije običaj u posttranzicijskim društvima. Zagrebački pogon je zatvoren, bivši predsjednik Stipe Mesić je na otvorenju nove tvornice u Kanfanaru govorio o velikom napretku, i nakon toga se slavilo i gostilo, a 40 ljudi u Zagrebu je plakalo.

– Kada je Mesić rezao vrpcu nove tvornice u Kanfanaru, nama su suze išle. Ta je tvornica sagrađena od naših novaca i s naših leđa. A mi smo ostali bez egzistencije, bez posla. I za nas više nitko ne pita. Jer ne zarađujemo, ne punimo proračun i nikome više nismo zanimljivi – rekla je iz gledališta protagonistica, otpraćena velikim pljeskom.

 I zaista, u četiri mjeseca ‘okupacije’ TDZ je bila top tema, neprestano je punila medije, novinari su imali svoju priču, a radnici su vjerovali da će ta medijska eksponiranost zaustaviti neodgodivo, što je autoru Igoru Bezinoviću i najzanimljiviji segment priče.

– Vjera u medije se pokazala poprilično beskorisna, jer ih šira javnost nije podržala – rekao je Bezinović, student filmske i TV režije na ADU, autor je dokumentarnih filmova ‘Natprosječan’, ‘Nepovratno’ i ‘Susret’, te član -/+ kolektiva.Kako je objasnio film je nastajao od okupacije TDZ-a 2006. godine do 1. svibnja 2009, a najvrjedniji su mu arhivske snimke samih radnika.