Zagrebancija

Nevolje u skupštini dolaze zbog želja za vlašću

Josip Kregar u polju makova

12/1/2009 10:55

Mnoge nevolje dolaze od ljudske nezasitne želje za vlašću. I najbolji ljudi kad osjete vlast zaborave mjeru. Radi toga dobra vlast počiva na nepovjerenju u njene nositelje, na ograničavanju samovolje i diobi vlasti. 

U četvrtak 26. studenog 2009. godine održana je Skupština Grada Zagreba. Zanimanje za tu sjednicu potaknule su vijesti o sukobu gradonačelnika i skupštine, nervozu su poticale vijesti o propasti gradskih financija. Ne manje zanimljivo bilo je vidjeti kako se to odslikava na  predizbornu kampanju i uzbudljive podjele na političkoj sceni.. Dakle trebalo je biti, i bilo je uzbudljivo. Međutim tri  okolnosti zahtijevaju komentar. 

Prvo, izostala su pitanja gradonačelniku.  

Osim opoziva referendumom, pitanja gradonačelniku, drugo su važno sredstvo, skupština prema izvršnoj vlasti. Pitanje postavljeno u skupštini nije jednostavno zahtjev za informacijom, već prije svega zahtjev za stavom prema problematičnim odlukama, zahtjev. za objašnjenjima odluka,  poziv na odgovornost. Takva su proteklih mjeseci bila pitanja o proširenju parking zone, žičari, trošenju sredstava za donacije,  sredstvima za sport. Na ta pitanja nije bilo neposrednih odgovora. Gradonačelnik se pozivao na građane koji su ga neposredno birali, na majku i  vjeru, na svoju neporočnost i savršenost. Nije davao odgovore.  

U tome je uživao u podršci svog SDP-a.  Oni su šutjeli a on je uživao u njihovoj nelagodi  i komotnoj podršci. Meni je bilo najbolje kada se proglasio na prošloj sjednici Mozartom, istina u kuhinji, objašnjavajući svoju svestranost, no ne i odgovarajući na pitanje. Najkraće, stil njegovih odgovora  podsjećao me je na najveće djelo Erazma Rotterdamskog , pa parafraziram tipičan slijed odgovora: može svijet pričati o meni, što mu drago, ipak sam ja, jedino ja, kadar  razveseliti i bogove i ljude. Ono što veliki govornici jedva mogu postići dugim i promišljenim govorom, da bi rastjerali teške brige slušača, ja to postižem od prve samom svojom pojavom.  

Svaku ozbiljniju kritiku smatra uvredom. U odgovorima je gradonačelnika hvatao zanos čas je bio veseo, čas potišten, čas kao da bi plakao čas kao da bi se smijao (i svi mi), ukratko bio je uvijek izvan sebe. Sigurno je u takvom stanju bio neopisivo sretan. To mu je uskraćeno. Nije ostao dužan. Proročkim viđenjem da će pobijediti najavio je i svoj povratak. 

Ismijavanje institucije postavljanja pitanja istina nije djelo Milana Bandića. Prije njega to je radio Ivo Sanader koji  je na pitanja o „Brodosplitu“ odgovarao  prozivanjem obitelji zastupnika, ismijavanjem i ohološću. Istina Sanader je pri tome imao bahatu pozu uvređene veličine, a Bandić njeguje stil ležernog zafrkavanja,  podcjenjivanja pitanja  i  problema. Uostalom, na sjednici je bila osoba, zamjenica, na koju je prenio sve ovlasti. A mediji pišu, nije dobio riječ. Ne, suprotno, skupština je, makar sa zakašnjenjem,  učinila  gestu obrane vlastitog poštovanja time što demonstrativno nije postavila nijedno pitanje. 

Drugo,  skupština je  odlučivala skoro jednoglasno. 

Sve navodno čudi kako je skupština, inače podijeljena po stranačkim linijama, glasovala jedinstveno. Pri tome se zaboravilo da je manjina u skupštini, i to vrlo raznolika manjina (jer zajedno ne spadaju  Jasen Mesić,  Čačić,  Srića, HSS, Darinko Kosor, ili ja s njima) i do sada bila jedinstvena i zajedno. Nas je povezao isti interes biti protiv megalomanije, rasipništva,  bahate gradske vlasti, proračuna bez dna, planova bez koncepcije. Razumni ljudi moraju biti protiv onih stvari koje štete Zagrebu, koje će birači osuditi, moraju biti odgovorni i svojoj savjesti i svojim budućim biračima. To traje već četiri mjeseca i bilo je pitanje dana kada će se tom skupu pridružiti  dio SDP-a. Priključila se većina, jer ne smiju biti taoci populističke politike. 

Suprotno tome Bandić  je držao predstavnike sdp kao suučesnike, uvlačeći ih u svoju igru i zamisli stranačkom stegom i nejasnim  tajnim pogodbama. On je to radio na vješt i lukav način znajući da ga stranka treba radi novaca, utjecaja i veza, radi njegove mreže. Odluke su se pripremale u stranci, nametala se stega  i  jednoglasje. Neki su prigovarali ali su  čekali rasplet. 

No stvar se promijenila. Rasplet se dogodio  Bandićevim  istupanjem protiv stranke i  kandidaturom za predsjednika. Njegova predsjednička kandidatura nije bila samo pokušaj preuzimanja vlasti predsjednika već i premoćnog utjecaja u stranci. To nije bila obična stranačka neposlušnost, već kalkulacija da će pobijediti, da će se stranka raskoliti, podržati njega kao predsjednika. Kada se odcijepio od stranke, probudio je prirodan otpor, za njim su se poveli malobrojni.  

Za mnoge u skupštini nastupila je prava katarza jer su mogli glasati  prema savjesti, prema tome što je politička (i njihova) budućnost, a ne kao mašina nezajažljivog političara. Bili su Bandićevi taoci i pouzdanici ali svjesni kuda ta politika vodi i smogli su hrabrosti tome se suprotstaviti. Zato ih samo mogu pohvaliti, žaleći naravno što to nisu učinili ranije. Uostalom, otvaranje sukoba skupštine i gradonačelnika jest i sukob oko koncepcije vođenja grada, pitanje razvoja i budućnosti.  

Čak za bliske suradnike, ideja da gradonačelnik odmah postane i predsjednik nosi dozu rizika. Oni ne mogu s njim. Ne trebaju mu više stranački ogranci i lokalni odbori. Sada mu trebaju moćni sponzori, uvoznici i bankari, vlasnici medija i  tajne službe, diplomacija i finoća nastupa. Mnogi njegovi sljedbenici u tome se ne prepoznaju i nije čudno da pregovaraju na sve strane. 

Uz prvo i drugo, sugerira se tumačenje prema kojem je to sukob između nezavisnog pojedinca i sistema. Usamljeni Bandić protiv skupštine i političara. Radnik protiv diskutanata. Ratnik protiv  otuđenih političara.  

Bože, koliko je to krivo! Milan Bandić je sistem. On je stvorio mreže povezanosti građevinara i  „urbanista“, on je glavni motor neprekidnog zaduživanja grada, zaduživanja za sumnjive projekte, odlučivanja po principu vođe koji ne trpi pogovor i ne želi raspravu, koji ne sluša druge i zaboravlja na obećanja.  Milan Bandić je političar i nikad ništa drugo i nije bio. On politiku i izborne šanse pretpostavlja svakoj ekonomskoj i poreznoj logici. Naizgled svi se voze besplatno tramvajem,  a zapravo je ZET  1.200.000.000 u gubitku kojeg će pokriti  građani svojim porezima. On je mistični lik medija za koje daje pitijske izjave. On je sociodemokrat  a nosi debelu svijeću i  zapošljava po vezi. On potpomaže igre i daje kruh, on je političar. Prikazuje se kao veliki radnik ali izbjegava razgovor koliko to košta i koliko izgrađeno vrijedi. Kada se to uzme u obzir ne čudi niti to da doživljava  poreze u skupštini i da se  tek par od  pedesetak zastupnika odluči za njegov prijedlog. Iza njega stoji mreža povezanih interesa investitora,  veliki kapital i sitni interesi  grupa zavisnih o gradskoj pomoći. 

Doista,  velika je opasnost vlasti. Dobro je da se radi toga ona razdvoji i međusobno kontrolira. Naučimo se na nove odnose u kojima prijedlozi ne prolaze samo zato što su zanimljivi i  načelno prihvatljivi, na to da ih treba svrstati prema prvenstvu i ocijeniti prema cijeni i mogućnostima. Treba zatvoriti  grad kao kasino i pomoći tvornice. Manje će biti ludosti a više odgovornosti.

 

Exit mobile version