Zagrebancija

KOLUMNA ROBERTA HIRCA: Predbožićno vrijeme

Piše Robert Hirc, zastupnik Reformista u Gradskoj skupštini Grada Zagreba

Ovih dana objavljeno je da je naš Zagreb ponovno najljepša europska božićna destinacija. Siguran sam da diljem Europe ima još lijepih mjesta koje bi vrijedilo posjetiti u ovo predblagdansko doba, ali titula najboljeg nam je ipak pomogla u promidžbi, pa osim domaćih gostiju, naš grad posjećuje i sve više stranaca. To pak i nas motivira da svake sljedeće godine imamo sve ljepši božićni sajam po kojem ćemo biti prepoznatljivi.

Jučer sam prošetao Trgom kralja Tomislava, pa je u blagdanskom ugođaju nastala ova fotografija.

Vrijeme je jučer predvečer bilo neobično toplo za ovo doba godine, uz jaku južinu pojavio se i vjetar, ledena staza se napola rastopila i nije bilo klizanja. No, bilo je vrlo ugodno za šetnju. Zgrade lijepo osvijetljene, tisuće lampica na drveću, mnoštvo ljudi uz štandove s kobasicama i kuhanim vinom, sve to Zagreb danas čini sasvim drugačijim mjestom u ovo predbožićno vrijeme no što je bio u vrijeme mog djetinjstva.

Grad bogate crkvene i svjetovne povijesti nije ni izbliza izgledao kao danas. Sjećam se da su osamdesetih godina prošlog stoljeća, uoči Božića, na neboder na Trgu postavljane nekakve ružne krpe, a lamele obješene po rasvjetnim stupovima proizvodile su, ljuljajući se na vjetru, zastrašujući zvuk. Pritom su izgledale bezidejno i nakaradno. Kao da se ondašnja svjetovna vlast željela narugati onima koji su slavili Božić. Božićno slavlje zadržavalo se unutar obiteljskih domova i u crkvama, ali osim petardi nakon mise koje su se ilegalno
kupovale i bacale nakon polnoćke pred crkvom, nije bilo nikakvog drugog zvučnog efekta božićnog slavlja na javnom prostoru.

Kako sam odrastao u zapadnom zagrebačkom gradskom naselju Podsused, moja božićna ponoćna destinacija bila je lokalna crkva Don Bosca. Najsvečaniji trenutak, baš poput Radetzky marša na bečkom novogodišnjem koncertu u Musikvereinu, naše veliko finale predstavljalo je pjevanje „Lijepe naše“. U doba gušenja nacionalnog zanosa, bila je to prilika izražavanja pripadnosti vjeri i naciji. Pjevajući tada „Lijepu našu“ iz godine u godinu, oko 1 sat ujutro, na kraju polnoćke, prolazili su me trnci od ugode, kakvi su se samo tada i samo tamo mogli osjetiti.

Petarde nikad nisam volio i nisam ih prihvaćao kao dio naših vjerskih i obiteljskih obilježja.

Nedavno je bila proslava 75 godišnjica naše podsusedske župe. Pozvan sam kao zagrebački gradski vijećnik i vijećnik u mjesnom odboru Podsused na misu i na slavlje nakon mise, koje je predstavljalo jelo i piće, ali ne samo za izabrane, nego za sve župljane koji su došli na proslavu. Na otvorenju crkve te davne 1942. godine buket cvijeća nadbiskupu Stepincu predala je malena djevojčica. 75 godina kasnije, ista je osoba, danas baka i dobri duh Podsuseda, naša teta Mica, predala cvijeće biskupu Miji Gorskom.

Dvadeset pet godina ranije, na proslavi 50 godišnjice župe posebni gosti bili su moji baka i djed koji su prvi vjenčani u tek sagrađenoj novoj crkvi i sjedili su tik uz kardinala Franju Kuharića, što su još godinama kasnije prepričavali. Sam kardinal Kuharić sredinom sedamdesetih došao je u našu župu na proslavu krizme. Nikad neću zaboraviti njegov duboki topli pogled kad mi je prišao kao krizmaniku.

Danas nema ni moje bake ni djeda, a ni našeg kardinala Kuharića, ali ta emocija djetinjstva, adventa i daha prošlih vremena ostaje. Unatoč svom današnjem adventskom blještavilu, vjerojatno zato što sam bio dijete, ta nekadašnja skromna božićna slavlja bila su mi emocionalno intenzivnija u odnosu na ova današnja.

Što smo mi klinci u našem domu bili manji, to je naša želja da božićno drvo bude veća bila jača. U omalenoj sobi tako je to drvo izgledalo još veće i otac je uvijek morao rezati vrh, jer inače drvce ne bi stalo u sobu. Nakon blagdanske večere, odmah se pristupilo pjevanju „Narodi nam se“ i otvaranju darova.

Ukoliko se nije poklopilo da Božić bude baš za vikend, 25. prosinca bio je radni dan i nije bilo prilike za otvaranje poklona ujutro.

U medijima se nije moglo ni čuti ni vidjeti nikakvo misno slavlje. Kad smo u kasnim osamdesetima putem satelitske antene počeli gledati austrijski televizijski program, doživio sam kulturološki šok vidjevši prijenos mise na televiziji. Kod nas je u to vrijeme takvo što bilo nezamislivo.

Moja je prabaka bila vrlo pobožna, ali s obzirom da je radila kao učiteljica, nije smjela ići u crkvu. Premještaj je u Podsused dobila iz Krašića gdje je radila u vrijeme kad je tamo župnik bio Alojzije Stepinac. Kako su na selu učitelj, doktor i svećenik uvijek bili elita, tako se i moja buduća prabaka, a tada mlada žena, družila sa Stepincem.

Kod nas je u obitelji darove donosio Isusek, a ne Djed Mraz ili po novogovoru Djed Božićnjak. Moja je majka odnekud nabavila zvono, kojim je iz prikrajka zvonila stvarajući uoči podjele darova atmosferu dolaska saonica, sobova, krampusa i ni sam ne znam više čega, ali to je mojoj sestri i meni dodatno podizalo adrenalin. Otvaranje poklona bilo je vrhunac godine! Ništa od toga nije bilo važnije. Često su naše dječje želje bile i veće od roditeljskih mogućnosti, pa su se željeni pokloni ponekad čekali i 2 ili 3 Božića, ali su u konačnici uvijek stizali.

Čuvam još nekoliko kuglica koje smo vješali na bor u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća. Nažalost, sve ih je manje, kao i meni dragih osoba iz djetinjstva. Stalna na svijetu samo mijena jest i u životnom ciklusu neprestano mijenjamo uloge, ali samo u jednom smjeru, od dječjih pelena do onih za inkontinenciju u poznoj dobi.

Kaže se da muškarac odraste tek kad mu umre otac. Moj je otac otišao prerano, zbog opake bolesti. Pridružio se djedovima, bakama, prabakama, svima onima koji su Božić mog djetinjstva činili bajkovitim, manje zbog šarenih kuglica, a više zbog topline doma.

Za mene je tada doživljaj crkve bila košarka na crkvenom igralištu i stolni nogomet nakon vjeronauka koji je skromno priređivan u maloj prostoriji pored Župnog ureda. Nije bilo prisile dolazaka na vjeronauk, nije bilo ocjena, nismo to shvaćali kao školski predmet. Išlo se onako, za dušu, u skladu s kršćanskim odgojem.

Nedjeljom se išlo na misu, više s pogledom na nekoliko godina mlađu plavušu dvije klupe ispred, nego prema oltaru. Nakon mise obavezno se išlo na piće u neki od podsusedskih kafića. Danas se s prijateljima iz djetinjstva rijetko vidim i za Božić, a tijekom godine gotovo nikako. Kad se i vidimo, rado se prisjetimo sličica iz davno prošlih vremena. Starijih je poznanika nažalost sve manje, a kad ih i sretnem, šokiraju se koliko već godina imam, jer im se čini „da sam još jučer bil dečec“.

Više nego bilo koja druga pjesma, „Christmas in New Orleans“ genijalnog Louisa Armstronga uvodi me u božićni ugođaj, pa je slušam i sad, dok pišem ovu kolumnu. Your cares will disappear, when you hear Hallelujah St. Nicholas is here when it’s Christmas time…

Exit mobile version