Zagrebancija

Jesu li Zagrepčani uistinu genijalci?

2/24/2011 16:38

Kada Zagrepčanin kaže Zagrepčaninu, Zagorac Zagorcu, odnosno Hrvat Hrvatu –’Ti si jaluš!’, ona to prevodimo kao zavisti, a poznata je priča da su Hrvati ‘geni-jalci’. Kažu, ako Zagorcu ugine krava on je tek zadovoljan kad ugine i susjedu.

Činjenica je da je svakom čovjeku urođena zavist iako to jedni u sebi kriju,a drugi u sebi suzbijaju. Drugi opet lažu da nije ništa toliko slično ljubavi koliko zavist, a zavist se hrani na živima, poslije smrti miruje. U svakom slučaju zavist nagriza ljudsko srce.

Obzirom da pišem o Zagrepčanima, onda je poznati purgerski jal i sastavni dio povijesti Zagreba. ‘Purger’ dolazi od riječi BÜRGER“, odnosno ‘čovjek koji živi u velikom gradu’. S druge strane, to ne znači da su oni koji su ispod 170 cm ‘malograđani’. Kažu da je genetika znanost budućnosti, tako da kada sastavimo riječ genijalan onda su tu i ‘gen’ i ‘jal’, što je jednako genijalcu. Igrom riječi postoje mediokriteti ali u novinarstvu i medioidioti.

Činjenica je da je Zagreb još pred 200 godina u svakoj kavani imao gotovo 20-30 novina koje su bile tiskane na različitim jezicima. Osim genijalaca postoje i politički genijalci koji su u stanju nauditi svakom uspješnom čovjeku. Jednom sam pregledavajući arhiv grada Zagreba naišao na razne priče o začecima nastanka pravne države u Zagrebu, što su zapravo biografije poznatih državnih i privatnih odvjetnika, ali i sudaca. Jedan od najpoznatijih sudaca je bio izuzetno pošten čovjek, pl. Jura Vernić, rođeni Zagrepčani koji je sudačku dužnost obnašao u 17. st. Takav je bio zapamćen i odvjetnik pl. Danijel Babok, privatni odvjetnik kojeg su podrugljivo nazivali zastupnikom siromašnih (advocatus pauperum), a svoju odvjetničku prisegu položio je još davne 1792. godine. Danas ga se ‘sjećaju’ samo stari sudski zapisnici.

Tako se po ne-dobrom sjećaju i prvog zabilježenog korupcionaša. Kažu da je to bio državni odvjetnik ‘gradski fiškal’ Ladislav Sale, koji je još davne 1743. godine primio 200 forinti mita da iz zatvora pusti Baricu rođ. Jurković, udanu Benšek-zvanu Cindrekovica. O tome sam već pisao – ista se spasila nakon što je pradala novac kako ne bi završila na lomači.Zbog zagrebačkog jala optužena je da je bila vještica jer je bila trgovačka konkurencija jednom malom kramaru (trgovcu) po imenu Sabolov. On je nagovorio neke druge svjedoke da lažno zajedno s navedenim državnim odvjetnikom našu Cindrekovcu optuže i drže zatočenu u zatvoru. Usred takvog jala-zavisti bio je veliki proces, no, jedan Isusovac u sve to nije povjerovao, saznavši za ‘mito’ koje je dano korumpiranom sucu i ona je spašena.

Ipak, u Zagrebu su lomače i dalje gorjele kod kina Tuškanac, a zadnje je takva žena spaljena 1743. godine. Bilo bi više zla da Marija Terezija, kako kaže povijest, nije 1758. zabranila lomače i paljenje vještica. Zagreb je tako ostao u povijesti kao jedan od najkonzervativnijih gradova koji su najduže zadržali kao smrtnu kaznu spaljivanje nesretnih žena, koje su uglavnom bile proglašavane ‘vješticama’, mučene, te su pod tim mukama priznale da su posebnim urocima činile zlo.

Gledajući u te spise shvatio sam da se uglavnom radilo o sitnim podvalama koje su se koristile u obračunu mržnje, zavisti, jer je poznato još od starog Rima da ‘pred velikima zavist često gmiže’. Tako je to ostalo i do današnjeg dana.

U Zagrebu je poznato kada se pojavi genijalac, onda se svi glupani udruže protiv njega. O svemu tome mi ne volimo slušati, jer je mnogo lakše razabrati zabludu, nego otkriti istinu. Kaže se da zabluda uvijek leži na površini. Ljudi ne vole čuti svoju povijest i rađe je zaborave, jer prava istina leži u dubini čovjeka i najlakše je sve zaboraviti. I Cindrekica je prodavala svoju robu na Jelačić placu kao „vještica“, odnosno kao kramerica, a kramere su zvali trgovcima.

Kada me je moj stric odveo na sajmište uvijek je znao govoriti: – I krameri sve prodaju kad deca maju peneze! Ja sam si ipak uvijek najradije naručio kod pečenjara ‘šindlbratl’ tj. krmenadle na drvenom štapiću. Cijeli život sam radio za državu i plaćao joj porez i doprinose za penziju. Neki su se i 1941-1945. borili za Hrvatsku, a neki od 1990-1995. za samostalnost Hrvatske.

Mi koji smo radili i živjeli u socijalizmu imamo tako male mirovine da ja zaista ne znam zašto sam živio i radio, kazao je Ivan Horvat. Sve se događa na Jelačić placu, a oni sa malo većom mirovinom čekaju u subotu Thompsona iz Čavoglava, nezadovoljni su i pitaju se zašto su se borili.

Isto tako, svakodnevno na Jelačić placu slijeću i polijeću debeli golubovi koje čeznutljivo promatraju „stari lavovi“, jer u svakom trenutku jedan ‘rikne’, pa ih zato zovu ‘lavovi’. Zato je i Ivan Horvat na Jelačić placu upitao svojeg prijatelj umirovljenika: ‘Da li Štefek imaš kruh za golubove?’, a on mu je odgovorio: ‘Ne! Jedem golube bez kruha.

U svakoj šali Zagrepčana (jaluša) ima sarkastične istine, jer smo mi Zagrepčani genijalci.



 

 

Exit mobile version