U Galeriji Trotoar otvorena je izložba „Dear Father“, koja kroz radove Maje Babič Košir, Helene Tahir i Nevene Aleksovski istražuje slojevitu figuru oca i njegovu prisutnost u osobnom i kolektivnom sjećanju. Umjetnice ne promatraju oca samo kao člana obitelji, već i kao medij kroz koji se privatno nasljeđe pretvara u refleksiju identiteta, povijesti i društvenih okolnosti.
Radovi Košir, Tahir i Aleksovski razlikuju se po mediju, formi i estetskom izrazu – od skulpturalnih instalacija i crteža do fotografija i arhivskih materijala – no zajedno čine konstelaciju tragova: sjećanja i odsutnosti, poštovanja i raskida, intimnog i kolektivnog. Izložba ne nastoji stvoriti jedinstveni očinski narativ, već otvara prostor za tišinu, nedovršenost i introspektivnu refleksiju, naglašavajući ono što ostaje neizrečeno ili nepovratno izgubljeno.
Radi se o grupnoj izložbi. Znači, predstavljamo radove triju umjetnica. Istovremeno, to je gostujuća izložba koja je ostvarena u suradnji s ljubljanskom Galerijom Ravnikar. Zapravo se radi o nekakvoj razmjeni i tri pozvane umjetnice su umjetnice koje žive i rade u Sloveniji. Kustosica izložbe je Piera Ravnikar. Sve tri umjetnice su objedinjene u sklopu ove izložbe zbog toga što se u svojoj praksi bave temom oca na što upućuje sam naziv izložbe. One zapravo svaka za sebe rade u vrlo različitim medijima, ali se na neki način dotiču istih tema. – Tena Bakšaj, kokustosica Galerije Trotoar
Maja Babič Košir kroz rad „Say Something Nice to Me“ istražuje očev arhiv, koristeći skice, prototipove i ulomke pisama kao materijal za skulpturalne geste. Serija „Love Letters“ preobražava pronađene materijale kako bi istražila odsutnost i teret gubitka, a arhiv postaje tihi saveznik u promišljanju prošlosti. Košir istražuje intimnu povezanost s ocem, ali i univerzalnu dinamiku odnosa, gdje tišina i nedovršeni dijalozi postaju umjetnički medij.
Helena Tahir u projektu „The Last Sector“ kreće na putovanje u Irak, domovinu svog oca, kroz crteže, fotografije i pisma. Njezini radovi prate krajolike oblikovane raseljavanjem, ratom i političkim previranjima, spajajući osobne i povijesne slojeve. Tahir ističe nemogućnost potpune rekonstrukcije sjećanja, ali i složenost identiteta koji je istovremeno naslijeđen i oblikovan prostorom, poviješću i generacijskim traumama.
Nevena Aleksovski u radu „Melancholy of the Abandoned Lands“ smješta očev život rudara u Boru u širi kontekst industrijskog rada i postsocijalističke tranzicije. Kroz fragmentirane arhivske fotografije, precrtavanja i crteže, Aleksovski istražuje odnos intime i distance, privatnog i kolektivnog sjećanja. Njezini radovi ukazuju na način na koji osobne priče oca postaju simbol povijesnih i društvenih procesa, ali i mjesto gdje se individualna i kolektivna sjećanja preklapaju.
Izložba „Dear Father“ koristi odsutnost, nedovršenost i tišinu kao ključne metode istraživanja. Figura oca nije statična; ona je promjenjiva, višeslojna i dinamična. Privatno nasljeđe umjetnica transformira u zajedničko promišljanje identiteta, srodstva i povijesti, pokazujući kako osobna sjećanja postaju kolektivno iskustvo. Ovdje odsutnost ne predstavlja manjak, već medij kroz koji se iskustva stalno reinterpretiraju i preispituju.
Izložba posjetiteljima nudi jedinstvenu priliku za introspektivno promišljanje obiteljskih i kolektivnih sjećanja kroz suvremenu umjetnost. Posjetitelji se mogu pripremiti na iskustvo koje zahtijeva pažljivo gledanje, strpljenje i refleksiju – mjesto gdje intimno postaje univerzalno, a odsutnost prisutna na svaki mogući način.
ČLANAK JE SUFINANCIRAN SREDSTVIMA FONDA ZA POTICANJE PLURALIZMA I RAZNOVRSNOSTI ELEKTRONIČKIH MEDIJA