Zagrebancija

Hrvatska je u susretu s Papom prohisterizirala

Autor:: Romano Bolković 6/6/2011 1:28

Prije cijelog jednog života, čak i prije Hrvatske, davne socijalističke 1989. godine, kao nekadašnji student teologije u ime OTV-a dogovarao sam osnivanje redakcije duhovnoga programa s velikim i dragim čovjekom i prijateljem, pokojnim Josipom Turčinovićem, osnivačem i ravnateljem „Kršćanske sadašnjosti“; već u prosincu te godine, pored meditacija Bonaventure Dude i razgovora s kardinalom Kuharićem, OTV je emitirao u ovom nesretnom dijelu svijeta koji se danas naziva Regijom prvi prijenos polnoćke, pustivši u eter, pored izravnoga prijenosa iz Vatikana i Jeruzalema, propovijed uzoritog kardinala Kuharića iz katedrale s Kaptola, što je dostajalo da OTV zaradi epitet kleronacionalističke televizije te, konzekventno, bude zadnji zabranjeni medij bivše Jugoslavije.

Duga tradicija religijskog ili duhovnog programa

Od tih dana naovamo, OTV, danas Jabuka TV, ima dugu tradiciju religijskog ili duhovnog programa: primjerice, došavši iz Argentine, odmah mi se obratio tadadašnji student KBF-a u Zagrebu, Drago Pilsel, i tako je nastala emisija „In medias res“; suradnja s Adalbertom Rebićem, o najrazličitijim blagdanima, traje već drugo desetljeće; od dolaska u Hrvatsku do danas velečasni Jorge Ramos upravo kroz suradnju s OTV-om demistificira Opus Dei.

Hoću kazati: znam ja kako se to radi – ta, ja to radim vec desetljećima. I sad, sjedim u Kantstraße u Berlinu, gledam HRT, pratim prijenos Papina posjeta Hrvatskoj, i ne prestajem se živcirati: iz ove iskošene, germanske perspektive, Hrvatska je zaista brod luđaka, a jedino što me muči jest pitanje vidi li to kroz oči Pape Bendikta XVI. i Bavarac Ratzinger.

Jadna Hrvatska treba Oca da samoskirvljenu nezrelost prepusti zaštitničkoj blagoj ruci

Jadna, napaćena Hrvatska, koja je kao djevojačko srce toliko puta osvajana, pustošena i prevarena, zaista treba Oca, štoviše svetog Oca, da svoju samoskirvljenu nezrelost konačno prepusti zaštitničkoj blagoj ruci i okrilju staratelja i skrbnika. Hrvatska je u susretu s Papom Benediktom XVI. jednostavno prohisterizirala, pokazavši da u novonastalim okolnostima, pred ulazak u Europu, naprosto ne zna što činiti, kao provincijalna Pepeljuga u boutiqueu Manola Blahika.

Evo alegorije te histerije: gledajući HRT, čovjek bi po prijenosu s Trga bana Jelačićaa zaključio da je Republika Hrvatska idealno ostvarenje teokratske države u kojoj, u sjeni neogotičke katedrale, mladi radosno pjevaju i plešu uz banalne pseudoduhovne napjeve, dok istovremeno, na Facebooku, mediju njihove mladosti, ta ista mladost tako skaredno komentira cijeli taj scenskoglazbeni spektakl da me prožima jeza pri pomisli na ovu sumanutu podvojenost cijeloga društva: na državnoj dalekovidnici, u Katedrali duha, emitira se elitna politička emisija s Don Ivanom Grubišićem, koji je već tako dosadno postulatorno protiv da ga valjda ni Stanković ne sluša, a istoga dana Branimir Bilić u fundamentalističkom transu komentirao odlazak Pape tako da bi u svakoj sekularnoj državi isti čas dobio ili otkaz s javne televizije ili uputnicu za liječenje pri nadležnoj dušebrižnickoj službi, recimo u prvoj kapelici; oporbena čelnica koja želi biti ministrica vanjskih poslova napušta zemlju u trenutku Papina dolaska, jer ona ima preča politička posla; bivši predsjednik zemlje ne dobija pozivnicu biskupske konferencije, a kad ga na susret pozove nuncij, dakle sam Papa, ne odaziva se pozivu; vođa oporbe dolazi u HNK, ali ga organizator ponižava uskrativši mu iole respektabilniju stolicu, baš kao da o položaju u društvenoj arhitekturi Hrvatske odlučuju samo i sami biskupi; Papa dolazi u Hrvatsku, očito je, nagovoriti ovdašnje euroskeptike da prigrle EU, pri čemu je fascinanto da su ciljna skupina njegova apela uglavnom očevi i majke mladeži s Trga bana Jelačića.

Paradoksalno, od Hrvatske se traži da u EU bude zagovornicom kršćanskih vrijednosti u vrijeme kad kršćanske korijene u svojim temeljnim dokumentima EU izravno ne spominje, ili, riječima jednog mog prijatelja, ovdašnjeg profesora na Pravnom fakultetu, od Hrvatske se traži da bude Antemurale Christianitatis u vrijeme kad u EU ovo Christianitas ne postoji…

Krčki biskup suflira zakonodavnoj vlasti u pogledu zakona o pobačaju

U cijelom tom kolopletu budalaština, koji smo uspjeli isplesti oko dolaska Pape Benedikta XVI., i opet se čulo ono što o obitelji nije rečeno, pa krčki biskup suflira zakonodavnoj vlasti u pogledu zakona o pobačaju, ali se ne čuje ono što je o povijesti glasno kazano, recimo o neauteničnosti NDH – no, to je tipično, jer tako smo se oglušili i na riječi Ivana Pavla II, kad je govorio kroz metaforu rijeke.

Sve u svemu, Hrvatska je bila nevjerojatno zajapurena, usiljena, egzaltirana, sva u ekstremima, oscilirajući između duboke meditativne šutnje i navijačkog skandiranja, nažalost ne samo dječice s Trga, a da nitko na ovom pametnom svijetu ne zna zašto se naša domovina pri tako čestim susretima s Papama – zaista, ne možemo se požaliti na Vatikan – ponaša kao teenagerka pred maturalnu zabavu.

Benedikt XVI. bi zaista mogao pomisliti da u Hrvatsku treba češće dolaziti

No, to je Hrvatska: kumrovački đaci rado su viđeni gosti Ksavera, a najdostojansteniji je Hrvat, ironičnom igrom sudbine – agnostik: da nije predsjednika Josipovića, Benedikt XVI. bi zaista mogao pomisliti da u Hrvatsku treba češće dolaziti, jer je stanje kritično.

Pri ovoj rečenici pada mi na pamet: a gdje se u svemu tome izgubio uzoriti Bozanić? Ili je njemu odavno sve jasno, pa razborito kreće put Vatikana?

 

Exit mobile version